Kada čovjek sumnja u sebe, u svoju strast, pa se čak pita ima li u njemu žara da stvara… Dobro je da se motri neko vrijeme, do prve eksplozije bijesa. Jer će mu ona pokazati koliko zapravo snage ima. Bijes je, zapravo, neispoljena strast. I dok bjesni na sebe u ideji da strasti više nema, on zapravo baš tad živi tu strast, samo je nije svjestan, pa je ispoljava jedino kroz njezino zvjersko lice očaja i bijesa. A energija je energija, i to je strast. Samo neoblikovana, kroz primjerice ples ili trčanje ili rad, ostane zatočena u čovjeku, pa eruptira kada se njoj hoće, a ne kada ga svjesno biće…