Živiš Iz Glave, A Pitaš Se Zašto Ti Je Život Bez Jaja

Hodaš ulicom i tvoj torzo je tri koraka ispred tvojih nogu. Glava vodi, tijelo nekako slijedi, noge su tu samo da te spriječe da padneš na nos. Juri za autobusom, juriš na sastanak, juriš u dućan, juriš kući, juriš u krevet, i ujutro se probudiš i pitaš se zašto si umorna iako si “samo hodala” cijeli dan. A odgovor je: nisi hodala. Tvoja glava je hodala. Tvoje tijelo je bilo teret koji je glava vukla za sobom kao da vuče kofer na kotačićima samo što kotačići škripaju i nitko ih nije podmazao od 2019.

Tvoja zdjelica je centar tvog postojanja na ovoj planeti. Tvoji jajnici drže informacije starije od tvojeg uma, mudrost koja ne treba riječi da bi znala. Tvoje tijelo ima korijen koji si zaboravila da postoji jer ti je netko rekao da je “pristojno” živjeti od vrata nagore.

“Gut feeling” kažu Englezi. Ali nisu dovoljno nisko spustili. Crijeva su još uvijek previše gore. JAJA su baza. Jajnici. Testisi. Taj prostor iz kojeg nastaje novi život, iz kojeg nastaje SVA kreacija, iz kojeg nastaje tvoja sposobnost da STVORIŠ bilo što na ovoj planeti. I ti živiš kao da taj prostor ne postoji. Kao da je sramota. Kao da je “tamo dolje” nešto što se ne spominje na poslovnim sastancima iako je to JEDINI dio tebe koji zapravo zna je li taj posao dobar za tebe ili ne.

Tvoja krv teče drugačije kad si ukorjenjena u zdjelici. Tvoja koža prima informacije iz prostora kad si spuštena u svoj centar. Tvoje kosti znaju stajati čvrsto samo kad imaju korijen u onom dijelu tijela koji smo naučili ignorirati.

Znaš zašto te ljudi mogu izbaciti iz takta jednom rečenicom? Zašto te šef može destabilizirati pogledom? Zašto te partnerova šutnja može baciti u spiralu od tri dana? Jer nisi u svojim jajima. Lebdiš negdje u mentalnoj stratosferi, povezana s tijelom tankom niti panike, i čim netko tu nit takne, padaš.

Kuća bez temelja pada čim zapuše malo jači vjetar. A ti si kuća koja je nekako odlučila da joj temelji nisu bitni i da će se radije osloniti na… misli? Osjećaje koji se mijenjaju svakih pet minuta? Instagram quotes o manifestaciji? Cool. Cool cool cool.

Tvoja zdjelica čeka da se vratiš. Tvoji jajnici drže tvoju snagu, tvoju intuiciju, tvoje DA i NE koje ne treba objašnjenje. Tvoj korijen je tu, strpljiv, čeka da prestaneš živjeti kao plutajuća glava s tijelom koje slijedi.

Evo što nitko ne govori jer je previše jednostavno da bi se moglo prodati kao tečaj: SPUSTI SE. Doslovno. Sviješću. U jajnike. U testise. U taj prostor koji je tvoj centar gravitacije, tvoja baza, tvoj izvor.

I onda HODAJ iz tog prostora. Ne torzo naprijed, noge slijede. Nego zdjelica vodi. Kao da imaš oči dolje. Kao da tvoji jajnici gledaju kuda ideš i odlučuju svaki korak.

Zvuči čudno? Probaj. Pet minuta. Hodaj kao da te zdjelica vuče naprijed, ne glava. I primijeti razliku. Primijeti kako se tempo mijenja. Primijeti kako se dah produbljuje. Primijeti kako odjednom ne juriš nego IDEŠ.

Tvoje tijelo već zna ovaj hod. Tvoja kralježnica se sjeća vremena prije nego si naučila da je “naprijed” važnije od “duboko”. Tvoja koža osjeća zemlju drugačije kad joj dopustiš da bude u kontaktu kroz korijen.

“Ali ja ne mogu stalno misliti na svoje jajnike! Imam posao! Imam obaveze! Imam život!” Da. I upravo zato ti je život kaotičan. Jer nisi u njemu. U njemu je tvoja glava koja pokušava kontrolirati sve dok ti tijelo negdje dolje čeka da se sjetiš da postoji.

Trening je blesavo jednostavan:

Spusti se sviješću u jajnike ili testise. I djeluj ODATLE. Kad hodaš, hodaj iz jaja. Kad govoriš, govori iz jaja. Kad gledaš nekoga i procjenjuješ situaciju, gledaj iz jaja. Kao da ti dolje imaš dva velika unutarnja oka koja vide stvari koje glava ne može vidjeti.

Jer i vide. Tvoja zdjelica prima informacije koje tvoj um filtrira, ignorira, racionalizira. Tvoja zdjelica zna je li taj čovjek siguran ili ne PRIJE nego ti um počne analizirati njegove riječi. Tvoja zdjelica zna je li ta odluka tvoja ili nečije očekivanje koje si internalizirala PRIJE nego um počne praviti liste za i protiv.

Tvoja krv teče prema korijenu kad joj dopustiš. Tvoja koža postaje senzor kad si uzemljena. Tvoj dah se produbljuje automatski kad prestaneš lebdjeti i počneš STAJATI u vlastitom životu.

A kad se uhvatiš u panici, u strahu, u onoj spirali “sve će poći po zlu i ne znam što da radim”, pitaj se: gdje sam? Odgovor je gotovo uvijek: u glavi. Rješenje je gotovo uvijek: spusti se.

Ne razmišljaj o problemu iz glave. Osjeti problem iz zdjelice. I primijeti kako se POTPUNO MIJENJA. Kako odjednom imaš pristup informacijama koje nisi imala. Kako odjednom znaš sljedeći korak iako ga nisi “smislila”.

Tvoja zdjelica je tvoj kompas. Tvoji jajnici su tvoj GPS. Tvoje tijelo ima navigaciju koja radi bez WiFi-a, bez signala, bez ičega osim tvoje spremnosti da je ČUJEŠ.

Četrdeset dana, kažu stari. Četrdeset dana treninga da se stvori novi automatizam. Četrdeset dana vraćanja u jaja svaki put kad se uhvatiš da si otplovila u glavu. Nije bitno koliko puta zaboraviš. Bitno je koliko puta se SJETIŠ.

I onda, nakon nekog vremena, to postane default. Hodat ćeš iz zdjelice bez da razmišljaš o tome. Gledat ćeš iz jaja bez da se trebaš podsjećati. Živjet ćeš IZ SVOG CENTRA umjesto iz mentalnog kaosa koji se pretvara da je ti.

Tvoja kralježnica se ispravlja s ovom dozvolom da ima korijen. Tvoja koža diše dublje kad zna da je povezana sa zemljom. Tvoja krv teče mirnije kad zna odakle dolazi i kamo se vraća.

Kad živiš iz jaja, živiš do jaja. I to nije samo igra riječima. To je doslovna istina. Ukorijenjeni ljudi su stabilni ljudi. Stabilni ljudi su moćni ljudi. Moćni ljudi ne padaju od svakog pogleda, svake riječi, svakog kozmičkog transita koji se dogodi.

Spusti se. Doslovno. Sada. Dok čitaš. Osjeti jajnike. Osjeti zdjelicu. Osjeti korijen. I iz tog prostora, pogledaj svoj život.

Izgleda li drugačije odozdo?

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥