Gdje ti u tijelu žive razbijene nade

Imaš bronhitis već treći tjedan i govoriš svima da “nešto ide okolo” dok izbjegavaš činjenicu da ti je grlo stalo točno u trenutku kad si progutala onu rečenicu koju si htjela reći šefu, partneru, majci, sebi. I sad kašlješ. Kašlješ i kašlješ kao da tvoje tijelo pokušava izbaciti riječi koje nikad nisu izašle, samo što umjesto riječi izlazi sluz i ogorčenost i račun za propolis koji raste kao da ima vlastiti investment portfolio.

Tvoje tijelo ne laže. Nikada nije lagalo. Svaka bol koju osjećaš je adresa. Svaki simptom je pismo koje ti tvoja koža, tvoje kosti, tvoja krv šalju jer ih nisi slušala kad su šaptale. Sada viču.

I evo ti jedna stvar koju nitko ne kaže u onim wellness člancima između reklama za jogurt i detox čajeve: ZDRAVLJE JE JEDINA STVAR. Sve ostalo, novac, ljubav, karijera, followeri, sve to možeš imati i gubiti i opet imati. Ali kad ti tijelo kaže STOP, ništa drugo više nije relevantno. Odjednom ti se ne flerta, ne zarađuje, ne dokazuje. Samo ležiš i moliš se da se vrati ono što si uzimala zdravo za gotovo dok si trčala za stvarima koje ti sad izgledaju kao igračke.

Tvoje zdravlje je ogledalo tvoje psihe spušteno u meso. Svaka izdaja koju nisi oplakala sada živi negdje u tvojim zglobovima, tvojim leđima, tvojoj probavi. Tvoja fascija pamti sve što si progutala umjesto izrazila.

Znaš one boli izdaje? Ono kad si krenula negdje puna entuzijazma, sa srcem otvorenim kao da nije naučilo ništa iz prethodnih razočaranja, sa tom idiotskom nadom da OVAJ PUT će biti drugačije? I onda te netko ili nešto izda. Možda partner. Možda prijatelj. Možda tvoje vlastito tijelo. Možda san koji se raspao. I tu se nešto u tebi SMRKNE. Ostariš iznutra. Postaneš malo tvrđa, malo ciničnija, malo spremnija za borbu čak i kad objektivno nema rata.

To smrkavanje nije mudrost. To je zaleđena bol koja čeka da je netko zagrli. Tvoja zdjelica drži ta zamrzavanja. Tvoja kralježnica pamti svaki trenutak kad si se morala ukrutiti da bi preživjela.

I većina ljudi tu zastane. Na pola puta između boli i mudrosti. Jer nitko nam nije rekao da postoji CIJELI PUT. Da bol može postati znanje. Da izdaja može postati unutarnji kompas. Ali za to moraš OSTATI s boli. Ne preskočiti je. Ne zalijepiti afirmacijom. Ne pobjeći u novi odnos, novi posao, novu seriju na Netflixu. Moraš SJEDITI s tim malim bićem boli u sebi dok se ne smiri.

Bol koja se integrira postaje šamanska mudrost. Bol koja se ignorira postaje simptom. Tvoje tijelo ne kažnjava. Tvoje tijelo komunicira. Razlika je u tome slušaš li.

Zato probaj ovo, i ne zato što sam ja rekla nego zato što tvoje tijelo to već zna: legni. Osjeti gdje ti u tijelu titra nelagoda. Možda je grlo. Možda koljena. Možda trbuh. Možda ta čudna točka iza srca koju ne možeš točno locirati ali ZNAŠ da je tamo. I stavi dlan tamo. Kao da grliš malo nemoćno stvorenje. Jer to i radiš. To stvorenje si TI. Onaj dio tebe koji je bio izdan, povrijeđen, razočaran i nikad nije dobio dozvolu da to u potpunosti osjeti.

Udah. Izdah. Udah. Izdah. Tvoj dah je jedini lijek koji ti nikad neće naplatiti pretjeranu cijenu. Tvoja ruka na bolesnom mjestu je jedina terapija koju tvoje stanice stvarno razumiju.

I dok smo kod toga, pazi na samosabotažu. Onu foru kad imaš divnu ideju, kreneš je provoditi, i onda PAF. Staneš. Strah, prepreka, “možda ipak ne”. I ta energija koja je već bila pokrenuta, ona ne nestane. Ona se zaglavi. Negdje u tijelu. Postane grč. Postane glavobolja. Postane kronična napetost u ramenima koju masiraš svaki dan a ona se vraća kao bivši koji “samo želi razgovarati”.

Svaki nedovršeni projekt živi u tvojoj fasciji. Svaka neizgovorena riječ u tvojim glasnicama. Svaka nedorečena istina u tvojim kostima. Tvoje tijelo je arhiva svega što nisi završila, i ta arhiva zauzima prostor.

Zato ovaj mjesec: grli. Diši. Promatraj. Ako imaš simptom, ne ignoriraj. Ako jedeš nešto od čega ti tijelo viče (da, mislim na te čipseve u 11 navečer), odmah pravi protumjeru. Ako te nešto tjera na kompulzivnost, stani i pitaj: što to malo biće u meni zapravo treba? Jer nikad nije čips. Nikad nije čokolada. Nikad nije ta peta epizoda serije. Uvijek je nešto ispod. Nešto što se nije smjelo osjetiti pa se sada maskira u glad koja se ne može nahraniti.

Tvoje tijelo je tvoj jedini pravi dom. Sve ostalo je u najmu. Tvoja krv, tvoje kosti, tvoja koža, to si TI. I ta ti jedina adresa nikad neće reći da se iseliš. Ali traži da je održavaš.

I da, pazi u što ulažeš resurse. Ne štedi za “crne dane” jer ih tako i manifestiraš. Štedi za radosti. Troši na ono što te pokreće, što jača tvoju viziju, što te vodi prema verziji sebe koja zna kuda ide umjesto da srlja i nada se najboljem.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥