Čarolija suza
Jel’ primjećuješ kako se ljudi boje plakanja? I spremni su sve učiniti, sveee, ostati u paklu od posla ili odnosa, klečati pred apstrakcijama i fantazijama samo da se ne suoče s boli? Koja bi ih onda, jasno, potakla na plakanja. Jer tako se duša čisti. Piški. Duša piški kroz suze, recimo to tako.
Zato se nemoj bojati isplakati, to je skroz ok. Pustiš vodu, a s njom višak iz sistema i ideš dalje. Nema većeg oslobođenja nego tako pogledati u oči svojoj boli. Osjetiti je i isplakati. Kao kad kiša odnese tešku i tmurnu sparinu oko tebe – odnose koji te guše, stanja koja otupljuju.
Ozbiljno, pusti si liti suze. Nemoj potiskivati bol koja ih izaziva. Način da proliješ prljave vode iz svojih unutarnjih lavora i posuda je da se zdušno isplačes ☺
To radiš tako da ili spontano pustiš da ide, ili vidiš gdje te u tijelu steže, grči, gdje je bol… I otamo kreneš…Pritom, promatraj proces. Nemoj se identificirati s boli koja se tako pušta, upasti u samosažaljenje “joj koji jaaad”. Nego plači i promatraj – tok suza, ritam daha, misli koje se tako sunovraćuju.
Kap po kap, čistoća. Čistoća = Sloboda. Sloboda = Ljubav. Ljubav = Jesam ☉