Koji je tvoj glavni strah?

Onaj kojeg ni ne znaš da imaš jer se prepredeno skrio u dubinama, pa na površini vidiš samo njegove izdanke i misliš da su čudovišta? A zapravo ti se glavna mrcina smije iz dubina, proždirući tvoju slobodu i čineći da se ponašaš nesvoje, kao netko drugi, potpuno odmaknuto od svoje prirode. I kako bi izgledala i ponašala se da nema tog straha?

Svi, više manje, žive u nekom strahu, on kao da je glavni skriveni vladar ljudske vrste. Posebno u ovoj fazi. Osim ako nisi najsuper zenmajstor koji ne mrda na potrese, nepogode i razne udare. Ali od sredine devetog mjeseca, pa zapravo sve do tamo rujna 2020, s naglaskom na period od narednih šest mjeseci, onako poprilično jako može tresti i najčvršće (zbog Saturna i Plutona te svih aspekata koje prave).

Jasno, tebe neće ako si osoba koja se suočila s glavnim strahom. Zapravo, onim dijelom svog uma koji usvaja taj koncept. A svatko ga ima, jer svatko negdje ima svog Saturna. No samo posebno hrabri ga žele pogledati u oči, pa kroz njega proći, odnosno pustiti da ih prožme i iščezne, kao oblak dima. Ali ne zadimi, nego ispari, baš zahvaljujući budnosti kojom ga promatraju i možda čak ludosti, kojom se smiju tom strahu u oči.

Skrivena neman

Za jedno tako divno i hrabro biće sam danas divinirala na tu temu, i uz dozvolu dijelim neke poante iz priče: ona želi znati – Koji je njen glavni strah koji utječe na sve ostalo, zato što joj je dosta da je odjednom ganjaju paranoje i prelijevaju se u svaki milimetar njenog života. Uz to, što da radi s njim da ga najadekvatnije procesuira (iscijeli, nadiđe, štogod) i kako izgleda sama – u punini svoje prirode – bez tog straha (da bi imala orijentir).

Glavni strah je: SIDRO, DJETELINA, VLAK – Ona se boji da će stvari koje su stabilne i čvrste, postati nestabilne i meke. Dakle, ona se boji promjene. Nevjerojatan strah, zar ne? Mislim, svaki je. Ali ovo je fascinantno jer koliko se ja nje sjećam, ta je žena svima nama bila uzor što se tiče promjene: spakirala bi se u dva dana zbog ljubavi i otišla u drugu državu; dala otkaz na jednom poslu bez jasnog plana za dalje („ali morala je bili su glupi i već će smisliti nešto“).

Na prvu, ne bih rekla da ima strah od promjene – zapravo djeluje kao oličenje osobe spremne na promjenu.
No, karte ne lažu. Komentiram to s njom i ona kaže: „Lako je promijeniti stvari kad su gotove, pa moraš dalje. Ne, nisam hrabra kako o meni misle. Bojim se da se nešto što sam savršeno složila i učvrstila ne poruši, ne promijeni…“

Pa da… tako ima smisla. Srela sam toliko ljudi koji žele stvari složiti u sigurne kockice, proračnate strukture samo da bi „imali kontrolu“. A kako je moguće kontrolirati takvu silu, život je živ i nepredvidiv. Hirovit. Svaki naš pokušaj da spustimo sidro i dobijemo garanciju da „ajde bar to smo sredili i sad će tako bit’“ je križ koji na sebe stavimo, kao da prestanemo disati.

Strah od života

Dojmljiv je ovaj koncept straha od promjene jer je to na neki način strah od života samog. Stvari kad postanu fiksne, postanu mrtve – život je promjena. Zapravo je jedino fiksna – promjena.

Sve to pričam jer je upravo promjena i umijeće da fleksibilno idemo presudno za preživljavanje i proživljavanje u uvjetima koji se stvaraju u društvu i na planeti Zemlji, za sve nas ovdje i sad. Spremnost da nešto što je bilo velebno, i značajno, kao počasni spomenik, ako treba napustimo i odemo dalje. Da budemo budni na usputne djeteline na putu, spremni ih zgrabiti i s njima odigrati priliku kada se pojavi. Spremni uskočiti u vagon koji baš naizgled slučajno, usput prolazi. A da bismo to znali, onako baš sigurno, važno je da smo u sebi usidreni. U svojoj hari.

I u svemu ovome čak nije važno koje je sjedište za strah, koji utisak duše, iskustvo života ga je prihvatilo i stvorilo: nije važno gdje si otrovao želudac, važno je kako da to riješiš, recimo to tako. Naravno, ako osjećaš da je za tvoje razrješenje važno kopati po uzrocima, predačkim naslijeđima, uradi tako – učini što god misliš da je potrebno.

Obrezivati cvijet

Karte su ovdje savjetovale da gleda cvijet (LJILJAN): koliko god on dugo trajao, toliko da je čak amblem na grbovima plemenitaških porodica, i on vene, mijenja oblik, da ponovo procvate. Meditacija je da gleda cvijeće, orezuje cvijeće…Tako obrezuje strah, distancira se od njega, mijenja mu oblik, zapravo razbija strukturu. A time oslobađa sebe pravu.

Sebe koja ima mjeru kad zariče kao Lavica, a kad je zaigrana poput djeteta, bez fiksacije u ijednoj ulozi. S ključem kojim točno zna koja vrata otvoriti i zatvoriti iz elegantnog smisla, ne jer je drama.

Stoga, dobro je da u naredna dva tjedna, dok traju aspekti i energije koje su fino racionalne i ne dopuštaju pretjerano utapanje u emotivnim tripovima… da mirno pogledaš u oči svog glavnog straha… Pamti pritom da je posrijedi koncept – strah kao umna tvorevina. Kao energetska formacija, uvijek je odraz nedostatka energije, o čemu smo pričali u ovotjednoj kolumni: kad fino i zdravo jedeš, imaš vremena za pogledati tijelo, istegnuti ga, um… nema straha, samo Svijest.

Kad je Svijest tvoje sidro, svaka promjena je srećonosna jer znaš da putuješ kroz polje, bez potrebe da se igdje ukopavaš. Kad razmišljaš o tome… ima smisla: Promjena je važna jer upravo koliko smo fleksibilni toliko ćemo preživjeti, psihički i fizički u novim uvjetima koji se stvaraju u društvu i na Zemlji

Za Tarot podršku u rješenju dilema i odgovora na ova pitanja, ako su i tvoja tema, piši na devidas.dea@gmail.com za svoju divinaciju.