Kad Ti Razum Uvjeri Samog Sebe Da Je U Pravu Dok Istovremeno Gubi Svaku Svađu Sa Svima

Znaš onu foru kad uđeš u razgovor s partnerom, kolegom ili mamom, i kreće sasvim normalno, tipa “mislim da bismo mogli drugačije organizirati vikend”, i onda negdje oko treće rečenice primijetiš da više ne razgovarate nego se NATJEČETE, i odjednom vadiš argumente iz pradavne povijsti koje si očito spremala za ovu priliku, i on vadi svoje, i nitko više ne sluša nikoga jer su svi prezauzeti pripremanjem iduće replike dok ovaj drugi još govori, i na kraju ne znaš ni o čemu ste se svađali ali ZNAŠ da si bila u pravu, jer si uvijek u pravu, čak i kad nisi, jer tvoj razum može dokazati bilo što u bilo kojem smjeru ako mu daš trideset sekundi i dobar wifi?

Tvoja kralježnica se upravo prepoznala. Tvoja koža pamti svaki razgovor koji je počeo kao razmjena mišljenja i završio kao gladijatorska arena gdje se nitko nije osjećao pobjednikom. Tvoja krv nosi tragove svih tih pobjeda koje su bile potpuni porazi.

Razum je genijalan sluga, ali jalov gospodar. Ovu rečenicu si čula tisuću puta i svaki put si klimnula glavom i nastavila koristiti razum kao diktatora svoje stvarnosti. Jer zvuči lijepo u teoriji, “koristi razum ali ne daj mu da te koristi”, ali u praksi, u onoj trećoj sekundi kad ti netko kaže nešto s čime se ne slažeš, tvoj mozak već gradi fortifikacije, sprema municiju, i planira ofenzivu. Automatski. Bez tvog odobrenja. Prije nego si uopće svjesna da se braniš.

Tvoje tijelo zna ovu mehaniku bolje od bilo koje knjige. Tvoja čeljust se steže prije nego registriraš nesuglasicu. Tvoj dah postaje plitak dok um već formulira odgovor na nešto što osoba još nije ni rekla do kraja. Tvoje stanice ulaze u borbenu poziciju dok ti još misliš da “samo razgovarate”.

Evo mehanike koju nitko ne objašnjava jer bi onda morali priznati da su svi isti: razum ima jedan posao. Dijalektika. Za svaku stvar na svijetu, tvoj razum može u istom trenutku naći argumente ZA i PROTIV. Doslovno bilo što. Treba li kupiti cipele? Za: lijepe su, trebam ih, na sniženju su. Protiv: imam već sedamnaest pari, ne trebam ih, novci. Treba li ostati u vezi? Za: volim ga, imamo povijest, udobno je. Protiv: ne raste, ne ispunjava me, što ako ima bolje.

Tvoj razum može zauzeti bilo koju stranu bilo koje debate i braniti je do smrti. Čak i ako je jučer branio suprotno. Čak i ako će sutra opet promijeniti stranu. Jer to mu je posao. Razlikovanje. Procjena. Logika.

I u tome je ODLIČAN. Za ugovore. Za sniženja. Za odluke koje zahtijevaju analizu. Za sve što ima brojke, rokove, konkretne parametre.

Ali za odnose? Za komunikaciju? Za ono između ljudi? Tu postaje oružje masovnog uništenja prerušeno u “samo kažem svoje mišljenje”.

Tvoja krv usporava dok čitaš jer prepoznaje bitku koju je vodila previše puta. Tvoja koža se sjeća svih tih “razgovora” koji su bili ratovi. Tvoje kosti nose umor od pobjeda koje nisu ništa promijenile osim što su udaljile ljude koje voliš.

Evo što se događa, korak po korak, i ovo je čista neurobiologija, ništa mistično:

Netko kaže nešto s čime se ne slažeš. Možda je to partner, možda kolega, možda random tip na internetu. Tvoj razum registrira “drugačije mišljenje” i automatski kreće u mod razlikovanja. Za ili protiv. Slažem se ili ne slažem.

Do tu je sve ok. Ali onda se dogodi nešto zanimljivo: unutar nekoliko sekundi, “drugačije mišljenje” postaje “napad na mene”. Razum povuče ego u igru. I odjednom nije više stvar u tome tko ima bolji argument. Stvar je u tome TKO JE BOLJI. Tko je pametniji. Tko ima pravo. Tko je superiorniji.

I čim ego uđe u igru, izgubila si. Čak i ako “pobijediš” svađu. Jer nisi razmijenila mišljenje. Osvojila si teritorij. A osvajanje teritorija ne stvara bliskost. Stvara pobjednike i gubitnike. I nitko ne želi biti gubitnik. Pa će ti taj “gubitnik” to zapamtiti. I vratiti. Možda ne danas. Možda za tri mjeseca u potpuno nepovezanoj situaciji. Ali vratit će.

Tvoja kralježnica se ispravlja dok ovo čitaš jer konačno razumiješ zašto ti se iste svađe ponavljaju s istim ljudima o istim temama. Tvoja koža osjeća olakšanje jer više ne moraš pobijediti. Tvoja krv pamti mir koji dolazi kad pustiš potrebu za pravom.

“Ali ja JESAM bila u pravu!” kaže tvoj razum upravo sad. Možda jesi. Vjerojatno čak jesi. Ali evo pitanja koje nitko ne postavlja: I ŠTO ONDA? Bila si u pravu. Dokazala si svoju točku. Osvojila si imaginarni trofej. I sad stojiš sama sa svojim trofejom dok se osoba s kojom si “raspravljala” osjeća poniženo, neprihvaćeno, i tiho planira kako da nikad više ne podijeli mišljenje s tobom jer nije sigurno.

Čestitam na pobjedi. Izgubila si vezu.

Tvoje tijelo već zna cijenu. Tvoja koža pamti distancu koja nastaje nakon svake “pobjede”. Tvoj dah zna kako je to kad si u pravu i potpuno sama.

A duhovni ego? Oh, taj je posebna kategorija. Jer običan ego se bar ne skriva. Kaže “imam bolji auto” ili “zarađujem više” i svi znamo što se događa. Ali duhovni ego se maskira u “samo dijelim uvide” i “pokušavam pomoći” i “ti jednostavno ne razumiješ višu perspektivu”.

I to je najgadnija verzija. Jer ne možeš se braniti od nekoga tko te napada pod krinkom duhovnosti. Ako se usprotviš, ti si “u otporu”. Ako se naljutiš, ti si “nesvjesna”. Ako odeš, ti si “izbjegavaš suočenje”.

Mudrije je egariti jer voziš bolji auto. Barem je pošteno.

Tvoja krv teče s ovom istinom koju nitko glasno ne govori. Tvoje stanice prepoznaju ljude koji su te napadali pod maskom “duhovnog učenja”. Tvoje kosti znaju razliku između nekoga tko dijeli i nekoga tko se natječe.

Evo što zapravo radi: idući put kad osjetiš poriv da se obraniš, stani. Samo stani. Jedna sekunda. I pitaj se: što je iza ovog poriva?

Najčešći odgovor, ispod svih slojeva, ispod svih sofisticiranih argumenata i “ali ja samo kažem istinu”: “nisam dovoljno dobar/dobra”. Kompleks koji se brani kroz napad. Strah koji se maskira u sigurnost. Nesigurnost koja glumi superiornost.

I kad to vidiš, stvarno vidiš, poriv za obranom se počne otapati. Jer shvaćaš: ne braniš svoju poziciju. Braniš svoj identitet. A tvoj identitet ne treba obranu. Tvoj identitet je neovisan o tome tko je u pravu u ovoj konkretnoj raspravi o tome treba li se kuhinja renovirati prvo ili kupaonica.

Tvoja kralježnica se širi s ovim uvidom. Tvoja koža diše dublje jer više ne mora biti štit. Tvoja krv usporava jer je rat gotov, barem za ovaj trenutak.

A najljepše? Kad pustiš potrebu za pobjedom, počneš slušati. Stvarno slušati. Ne slušati dok čekaš svoj red za govoriti. Nego slušati kao da ta osoba možda, MOŽDA, zna nešto što ti ne znaš. Kao da njezina perspektiva, koliko god ti se činila “kriva”, ima svoju logiku unutar njenog života, njenih iskustava, njenog nervnog sustava.

I odjednom, ta “suluda stvar” koju govori počinje imati smisla. Ne jer se slažeš. Nego jer razumiješ ODAKLE dolazi. I u tom razumijevanju, nešto se otvara. Nešto što razum nikad ne bi mogao stvoriti jer razum zna samo za/protiv, a ovo je treća opcija. Opcija u kojoj nitko ne gubi jer nitko nije ni pokušao pobijediti.

Tvoje tijelo već zna ovaj prostor. Tvoja koža pamti rijetke razgovore gdje nije bilo bitke, samo razmjena. Tvoja krv nosi sjećanje na bliskost koja dolazi kad pustiš oružje i vidiš čovjeka, ne protivnika.

Stavi ruku na čelo. Tamo gdje živii razum. Osjeti toplinu dlana. I reci mu, nježno ali jasno: “Hvala ti na službi. Hvala na svim argumentima, svim analizama, svim za i protiv. Ali sada se odmori. Danas ne trebam pobjedu. Danas trebam vezu.”

I pusti. Gledaj kako se razum buni, kako vadi još jedan argument, još jednu činjenicu, još jedan dokaz. I samo ga gledaj. Ne sudjeluj. Ne hranj ga. Samo gledaj.

I u tom prostoru između podražaja i reakcije, u toj sekundi tišine, nešto novo postaje moguće.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥