Ljubav na prvi pogled. Pogodilo me kao grom. Išlo je ovako.

U to vrijeme (’82.) nije bilo kao danas lako nabaviti išta iz područja ezoternog znanja. Nije bilo interneta ni mobitela, mogao si sjediti u knjižnici satima okružen knjigama, ali TA literatura je bila vrlo rijetka. Poneki priručnik, uvijek vani i ti stalno na listi čekanja za knjigu… No, bili su ljudi koji znaju ljude (zvuči kao dilanje droge, ali nije) preko kojih si naručio knjige iz astrologije, numerologije, cijele okultne znanosti, a onda čekao da u Zagreb stignu iz Njemačke, preko Beograda, i po mjesec dana.

Imala sam sreće što je moja Mama znala ljude, a znala sam ih i ja iako sam bila klinka jer su se okupljali u našem dnevnom boravku, radili Rei Ki inicijacije kada je tek u Jugoslaviji počinjao taj val i pričali o svemu što je danas normalno i poznato (iscjeljivanje bioenergijom, aure, čakre, paralelne stvarnosti, kontrola uma…), ali tada su me djeca u školi zatrpala u snijeg jer sam „vještica“ (htjela sam im ispričati što se sve može), a susjed je u šali (hm, možda i ne baš u šali kad bolje razmislim) zvao našu kuću vještičje sijelo.

Igra sviješću

Kako bilo, mi smo imali TE knjige, mnogo njih, jer je Mama imala znanstven um. Zapravo, dio nje (onaj vezan uz činjenicu da je rođena sa Suncem u Ribama, a ascedentom i Mjesecom u Škorpiji) je naprosto ZNAO STVARI. Vidio. Osjećao. Nisi je mogao prevariti nikako. Čula bi te na telefon, i gotovo, znala je sve o tebi. U restoranima smo se igrali tako da smo odabrali ljude za nekim stolom i očitavali aure, pogađajući čime se bave, što vole i čitaju, koliko su obrazovani i iz kakvih obitelji dolaze, a na kraju bismo im prišli da provjerimo koliko smo bili točni u opažajima. Na plaži joj je bilo dosadno cijeli dan graditi kule od pijeska pa je odlučila da ćemo vježbati telepatiju.

Takav lik. I hvala joj. No, istovremeno, je željela sve to razumjeti. Objasniti empirijski. Naći neku logiku i racionalnu pozadinu svega. Zato je kuća izgledala kao okultna knjižnica. Najhvala joj na tome.

Poseban zid biblioteke zauzimala je psihologija. Obožavala je psihologiju, tvrdila da je baviti se njome bez astrologije kao pisati guščjim perom pokraj pisaće mašine (hej, u to vrijeme još nema laptopova, sjeti se!) i bila zaljubljena u Junga. I pogađaš, tako je u naš svijet došao TAAAAAAAROOOOOOOOOOOOT…

Imala sam pet godina i slušala Mamu kako uzbuđeno priča da jedva čeka da stignu čarobne karte.

„Šta su čarobne karte Mama?“ – bila sam ushićena i ja.

Prozori u dimenzije

„Pa to su ti prozori, da proviriš u ono što može biti. Unaprijed. Pa ako ti se ne sviđa što vidiš, da promijeniš. Ali su i putokazi. Koji ti kažu da je ispred tebe provalija i da bolje ideš nekim drugim putem… Koji ti pomažu da vidiš ono što je skriveno ili se još nije pokazalo….“ – počela bi, a kada je tako zaljubljeno krenula pričati o nekoj temi, nisi želio da prestane i ostao bi očaran još danima poslije razmišljajući o tom čudesnom svijetu što se skriva oko tebe, a ako znaš kako, možda ga jednom i sretneš…

I tako sam ja, nakon 40 dana nestrpljivog iščekivanja (i stalnog zapitkivanja „kada će stići čarobne karte? Koliko još do čarobnih karata… Papa Štruuuuuuuuuumpf, ima li još puuuuuunooooooo?) KONAČNO SRELA TAROT. Istrgnula sam mami iz ruke paket čim joj je poštar uručio, grozničavo odmotala karton i – now what? U mojoj ruci kutijica s kartama, a u meni odjednom neki čudan strah. Šta ću ja sad s tim i kako to?

„Moraš se koncentrirati na neko pitanje koje ti je važno, nešto što želiš znati. I karte će ti odgovoriti. One su… kao skup tvojih prijatelja. Ti ih miješaš, misliš na to što te zanima i kada osjetiš da si spremna – izvučeš kartu. Kao da iz košarice s puno malih vila, iskoči jedna koja ti kaže odgovor baš za tebe i baš za to pitanje. Ti lijepo popričaš s njom, zahvališ joj, i vratiš je u košaru. I to je to“ – objasnila mi je.

Odgovori na sve

Jednostavno. Samo se moram sjetiti što želim znati. U to vrijeme, moja glavna dilema je bila ići u školu ili ne. Imala sam petipol godina i mogla sam krenuti u prvi osnovne. Dio obitelji je bio za to da idem jer je bolje ranije krenuti pa imaš neku vremensku prednost. Drugi dio obitelj je bio za to da idem tek sljedeće godine jer je šteta djetetu oduzimati godinu dana igre. Ja sam bila podijeljena: istovremeno sam htjela u školu upoznati nove prijatelje, ali sam se htjela i igrati bez obaveze da moram učiti matematiku. Okolina nije pomagala: Mama za školu, Tata za igru, volim oboje, vjerujem oboma, kako donijeti odluku?

I to je to. Pitat ću Tarot. Lijepo sam se koncentrirala, počela miješati karte. Bila sam sretna nekako u tom trenu, toga se jasno sjećam. Nekako sigurna. Osjećaj kao da sad tu, među dlanovima, držim malog toplog kviska koji će mi moći u svemu pomoći, reći što je pravo, a što krivo. Koji me čuva. Bila sam sretna kao kad se umotaš u toplu deku ili te zagrli netko koga voliš. Onako sigurno sretna.

Pa sam spontano izvukla kartu. I još jednu. I jednu jer mi se baš svidjelo. Još dvije na brzaka iako je mama već rekla da će ono biti sasvim dovoljno.

Vidiš, i znaš

I onda… sam se zaljubila. Znam, znam, znaaaaaam da zvuči kao glupi kliše, ali nije. Otvorila sam prvu kartu, i paaaaaaaf!!! Toliko LIJEEEEEEEPAAAAAA!!! Boje koje se prelijevaju. Oblici koji mijenjaju formu. Sve nešto titra oko tebe. Da, mama je u pravu, karte su žive Obuzme te dok je gledaš. I sve ti je jasno što ti govori, čuješ kako ti priča. Nije to glas, a opet kao da je. Teško za definirati. Uglavnom, točno znaš šta ti priča. I ja sam znala – škola je moja opcija. Otvorila sam i ostale četiri, ali više nije bilo potrebe jer sam imala svoj odgovor, no htjela sam ih vidjeti, zbog divljenja. Prekrasne, šarene, hipnotične. Zurila sam u njih neko vrijeme, vjerojatno dosta jer je već Tata došao kući s posla i zatekao me kako sjedim na podu i gledam u njih.

• I, šta kažu? – pitao je nakon što mu je Mama objasnila što radim.
• Aaaaa – prenula sam se ushićeno – pa da idem u školu jer će mi biti zabavno i lako. Da će mi sve ići – izvijestila sam ga, sva ponosna.

A onda dobila prvu lekciju iz tumačenja karata (iako mu to vjerojatno nije bila namjera jer je Milivoj, iako genij, više racionalni tip. Ono logika, matematika, anagrami, razum i to… Kuži on sve ljepote iracionalnosti, sjajno svira gitaru, pjeva i piše vrhunske stihove, no ipak na ove fluidne teme ima „pusti me s tim“ stav).

• Dobro onda. Ali znaš, neće ići stvari same po sebi. Ključna si u priči ti. Ti si ta koja svojim radom i trudom treba pokrenuti stvari da idu lako. Inače ništa. Kao da imaš veliku šansu dobiti na lottu, ali ga ne igraš, pa ne dobiješ – reče i ode.

Opsesija počinje

Tipičan on, tada me ljutio. Sada mu zahvaljujem kao papiga jer mi je dao KLJUČNO UČENJE: mi smo, s našom voljom, mislima i djelima ti koji čine da se proročanstva ispune ili ne jer su sve samo mogućnosti. Neke veće, neke manje, a upravo čovjek svojim djelovanjem mijenja omjere vjerojatnosti da se nešto dogodi.

I tako je počelo. Ja se nisam mogla odvojiti od karata. Mama mi je isprva branila da „visim“ na njima, ali smo postigli dogovor – kada napišem školske zadaće i ispunim sve kućne obaveze (suđe iza sebe oprano, ormari i soba uredni…), smijem se igrati s njima. Ali samo po kući, i nikome ni riječi, posebno Tati.

I igrala sam se. Crtala svoje karte. Čitala što znači koja karta. Ozbiljnije učila Tarot nego ono u školi, ali to nije izgledalo kao učenje, više kao disanje, nešto što je tako i nema druge. Sve više sam se potajno zaljubljivala u ono čega se mama najviše gnušala kod karata – aspekt gatanja. Znam, znam da je jeftino i totalno kontradiktorno spomenutom ključnom učenju „sami stvaramo svoju budućnosti i stvarnost, a ovako dobivamo usmjerenja“, ali kada imaš šest godina ti želiš biti magični junak koji zna budućnost i može upozoriti svijet na eventualnu opasnost.

Prva praksa

A kada u tvom haustoru stanuje i super cool punk-darkerica s ljubičastom kosom koja ide u srednju školu, a srećete se dok ispred zgrade kopate po torbama tražeći ključ od ulaznih vrata… nekako se desi da joj vremenom spomeneš svoje tajno oružje i eto… završiš kod nje u gostima da joj gataš o dečku koji joj se sviđa, a u petak možda dođe u Kset.

Tako sam ja tog popodneva Mihaeli otvarala karte, usprkos zabrani da ih iznosim van i uputi da ne govorim nikome o njima. Ali, ovo je bila životna prilika za prijateljicu koja je najsuper na svijetu.Izgledala je kao s MTV-a (koji je taman došao), bila anđeoski lijepa i luđački obučena (visoke marte na 14 rupa, kožna i mrežasta garderoba, bordo pliš plaštevi) tako da je cijela ulica imala otvorena usta kada bi išla van. I cool je. Briga je za sve. Ona vlada. Vrijedilo je riskirati. Taman dok smo u njenoj megacool sobi s pentagramima po zidovima i Joy Division s kazete veselile jer je Tarot rekao da se i ona sviđa Bojanu i da će među njima biti ljubav, u sobu je ušla njena starija sestra Davorka.

Baš se vratila s posla, pomalo umorna, ali je vidjevši što radimo živnula i pitala hoću li i njoj gledati. Oooo sreće, oooooo ponosa! Naravno da hoću, da! I tako ja sretno miješam, vučem, otvaram i – hopla! Neki novac. Zapravo, ne neki, nego fin novac. Vidim da će dobiti puuuuuuno novaca i biti jako sretna. Puno novaca kao da je dobila nasljedstvo, ali će biti sretna što znači da nije niko umro pa je naslijedila, nego je taj novac došao nekako lijepo, vrlo brzo, tipa dva, tri mjeseca. Davorka odmahne rukom razočarano i kaže kako nema šanse za to. Ona radi na šalteru na pošti i ima ok plaću, ali to je sve, nema ni bogatog prijatelja niti rodbinu – jednostavno ne zna način na koji može dobiti veću svotu novca.

Hm… rastužim se kao da me netko polio vodom, ali šta sad, ionako sam tek počela čitati Tarot i velika je vjerojatnost da sam nešto zbrčkala i krivo shvatila. Podružimo se još malo, i odemo dalje svojim životima.

Točno sam joj rekla!

Škola, Tarot, škola Tarot… Prionem učenju još jače, da mi se više nikad ne dogodi „polio vodom“ osjećaj. Prođu tako tri mjeseca. Dolazim kući jednog dana iz škole, a mama otvara vrata i ljuto me gleda.

• Šta je bilo? – pitam je, a mozak vrti: ocjene ok, soba čista, karte na mjestu u kutiji, šta je moglo biti???
• Odi sjesti – veli ona. Hladan ton. Nikad dobra rečenica.

Pokunjeno se smjestim na kauč i doznam. Bila je susjeda iz prizemlja (Davorka) i donijela za mene OVO (pokazuje iz kuverte izvađenih 3000 dinara tadašnjih, Titovih, znaš ona velika crvenoplava novčanica, puno novaca) u znak zahvalnosti jer je dobila neki dobitak na lutriji koju inače ne igra, ali kako sam joj ja IZGAAAATALA!!!… Već mi je lagano pozlijevalo i kad je počela, ali nakon što je izgovorila „IZGATALA“ na toj jednoj frekvenciji od koje te obzume jeza… Nisam se stigla ni veseliti što sam IPAK DOBRO VIDJELA… Prezir i ljutnja razljućene zmajice koja se nadvila nad mene, a ja se smanjujem pod kišom užarene lave i ledenih munja koje sijevaju iz nje, učinili su da samo u sebi molim vjetar da me brzo nekamo daleko odnese…

Predviđanje ili kreiranje?

Mama je, naime, prezirala gatanje samo po sebi. To mi je prvo rekla u vezi Tarota, i stalno ponavljala. Da, apsolutno, Tarot je Bog u smislu psihološkog razvoja, kreiranja stvarnosti kroz sagledanje mogućnosti nekih odluka i slično, ali gatalački dio je za, govorila je, „nezrele, neobrazovane i nedovoljno inteligentne koji se ne znaju suočiti sa svojom odgovornosti i fatalistički čekaju da ih zadesi sudbina“. Nije nam svima istetovirala svoj omiljeni citat, ali se pobrinula da ga ugraviramo u moždanu koru. A kaže, Lord Chesterton: „Ne vjerujem u sudbinu koja se obara na ljude ma šta oni poduzimali, ali vjerujem u sudbinu koja pogađa ljude ako oni ne poduzimaju ništa“. Amen.

I onda joj kćerka GAAAAATAAAA!!! Po kvartu. S NJENIM TAROTOM. Koji ne smije van iz kuće (jer ga platiš s deset godina života, čekaš skoro dva mjeseca iz Njemačke i konačno, jer je to jedna od hramskih, pardon, kućnih svetinja).

No, u ljubavi je sve dopušteno, jel’ tako, a Tarot i ja smo se već počinjali voljeti na veliko, pa sam prekršila sve zakone kućnog hrama. Tako zaradila prvi novac za gledanje u karte, i prvu kaznu od zmaja (zabrana MTV-a i videoteke dva tjedna, ali je ovo Zmajica mekog srca pa mi je zbog uzornog ponašanja otpisala jedan tjedan).

Najveća inspiracija

Uglavno, to je to. Od onda se Tarot i ja volimo. Zaljubljeno ga upoznajem i proučavam dan danas, i zahvalna sam na tome jer me ni jedna strast nije toliko držala (sad već preko 33 godine) – košarka je bila godinu dana; džudo, dva mjeseca; umjetnički ples, četiri; škola glume, pet; škola slikanja, tri; pjevanje u zboru dva. Mjeseca. A ovo traje i traje i hvala jer je svaki tren kao da je prvi trenutak (da, znam, cilj je da tako bude i u ljubavnim odnosima s ljudima).

Tarot te tome najbolje uči. Pokazuje ti to svaki trenutak. Svaki tren je kao prvi jer koliko god puta si neku kartu/informaciju/vilu iz košare sreo i upoznao, uvijek ti se može dogoditi da ne znaš što u tom trenu govori ili da se trebaš potruditi da shvatiš što hoće reći. Jer njegova značenja nisu fiksna, odnosno samo su polazna vrata – a prava poruka je iza toga, kad prođeš u galaksiju koja ti se otvorila pogledom u neki od tih prozora.

Stalna budnost

Da, lakše ti je putovati tom galaksijom kada razumiješ putokaze i upozorenja (astrologiju, numerologiju, značenja slova, brojeva, simbola i boja), ali ipak, način na koji ćeš što povezati je uvijek nov, uvijek individualan. Značenja karata su kao izlog slastičarne. Ali ne znaš okus kolača dok ga ne probaš. I nije isti jučer kao što će biti sutra jer, eto, možda je teta koja ih peče negdje stavila više kakao nego neki dan. Kako bilo, Tarot je život. Održava te budnim i svjesnim da je stvarno samo promjena stalna jer se sve, kao špil karata, stalno miješa i vrti u krug. Rotira. Okreće se – okretati, na latinskom: Rota. Taro. Rota. Taro. Krug Života. I Blagoslov kozmosa, ali kako sam to otkrila u nekim sljedećim pisanjima. Pusa.