Nije uvijek nužno “kopati” po emocijama, istraživati, analizirati… Da, to može biti inspirativan rad, ali pamti da je i to rad ega.

Recimo, dogodilo ti se nešto stvarno bolno i preplavila te velika tuga. Normalno da je u redu tugovati, lete misli, stižu uvidi, motaju se glavom ideje. I to je ok. Otpatiti, isprocesuirati, kao kad razdereš koljeno, pa neko vrijeme moraš čistiti i prati tu ranu, povijati je, dok ne zacijeli. Ali u tom procesu, ne treba jahati po njoj.

A ego, kada su u pitanju emocije, to često nesvjesno radi – posebno ako ima neku unutarnju neosviještenu glad iz koje kroz emocije traži pažnju: “jako sam tužan, zagrli me, utješi me, daj mi svoju pažnju/energiju…”.

Promjena scene

Fora je u tome da prepoznaš kada je previše – kada su ti emocije otežale, stisle te. Kada ti počinju, kao teški filter, mijenjati percepciju da ne vidiš stvari golima, čistima kakve jesu, nego ih gledaš s dozom opreza. Kad god išta gledaš zaškiljenog oka, spreman na rješavanje problema – kao da si u stalnom stanju očekivanja nekih muka – znaj da je došao tren da se makneš.

Nije to bježanje od emocija, to je jednostavno promjena scene. Ustani, prošetaj. Uhvati se nekog posla. Pa isto tako plači dok hodaš ili radiš, ali promijeni ustaljenu scenu da se pokrene energija. 

Jer realno, nemaš vremena za dramu, ako želiš uživati u ljepotama ovog svijeta i života, dok smo tu. Možeš se u glavi vaditi na teške aspekte neba, natala, ovog, onog, alii to je ego! Duša nema aspekata. Ona odijeva kostim od karaktera koji je ovakav ili onakav, ali zna kako odrezati cufav rukav ili prekrojiti što se može, a nositi najljepše moguće što se ne može, samo ako je pustiš! A puštaš je tako što se krećeš u novo, a ne ostajući razapet na starim prašnjavim tepisima. Tako i uspomene oživljavaju, radost dobiva nove boje, a ti veću slobodu i pomlađenje: sebe, svog života i vizije. 

Vježbati pomak

Zato je mudro da vježbamo pomak. Mrtvo je mrtvo; nema puno plesa u rastezanju pređenog puta, čak je tamo trnovita prepreka. Ples je u koracima dalje, u hrabrom odlasku od poznatog u novo koje te čini svježim i ponovo rođenim jer tamo one iste emocije koje su te maloprije stisle, na novoj sceni postaju alat snage za nove gradnje. 

To konkretno znači: nije više toliko naglasak na “zašto težina, odakle je, koja karma, šta učim” nego “u kojem novom smjeru dalje, koje novo područje dalje da težina postane bremenitost koja mudrošću plodi”. Jer bez brige: što moraš isplakati, hoćeš, stignu suze čovjeka kada žele izići. A ti ćeš se bolje osjećati kada nastaviš plesti obogaćen starim. Niti kao žrtva tužna niti heroj pobjednosnosni, nego učenik života posvećeni.

Znam da to djeluje skoro nemoguće kao “ma kako ćeš napustiti težine, bogati, vidi ovaj Saturn, pa ovo, ono, sve nas stislo”. E baš tako, baš u tom je pravi tren za novo postolje.

Što možeš ako znaš da nisi svoj ego, svoje tuge i težine nego onaj koji kroz vlastito tijelo može provesti Svijest, a ta je da si Ništa, odnosno Sve – što dahom i pokretom odabereš.

Za Tarot uvide o tome koje su tvoje ključne blokirajuće emotivne platforme, odakle su i kako ih transcedirati/iscjeliti, piši na devidas.dea@gmail.com

Zagrljaj!

• Karte na naslovnij slici The Tarot of Paris