Nema ali (ili: zašto “možda i može” znači da ne može)

“Možda i može, pa hajde, nema veze, da vidimo što će biti…” Znaš tu rečenicu? Izgovorila si je bar sedamnaest puta u zadnjih pet godina. Prije stana koji je bio SUPER osim onog detalja s plijesni u kupaonici. Prije posla koji je bio SAVRŠEN osim šefa koji ti je dizao kortizol svaki put kad bi ušao u prostoriju. Prije veze koja je bila PREDIVNA osim toga što si se osjećala kao da te netko polako guši jastučićem od perja dok ti govori da te voli. “Ma nema veze, sitnica je.” Spoiler: nije sitnica. Nikad nije bila sitnica.

Tvoje tijelo zna razliku između “da” i “možda i može”. “Da” otvara prsa. “Možda i može” steže dijafragmu. Tvoja kralježnica prepoznaje kompromis i grči se u znak protesta koji ti ignoriraš već godinama.

Jer evo ti istina koju nitko ne želi čuti: gdje god je “ali”, nema cjelovitosti. Doslovno. “Ali” je suprotni veznik. Spaja dvije stvari koje se međusobno isključuju. “Volim te, ALI…” “Dobar je posao, ALI…” “Super je stan, ALI…” Svaki put kad izgovoriš tu rečenicu, tvoj nervni sustav čuje: konflikt. Potencijalni. Još neizražen. Ali tu. I gdje je konflikt, nema mira. I neće ga biti. Možeš se satirati i upinjati i gaziti ono što ti stvarno znači. I opet nećeš živjeti svoj život.

Tvoja zdjelica pamti svaki kompromis koji si napravila da bi “održala mir”. Tvoja fascija drži svako “ma može” koje nije bilo “da”. Tvoja koža nosi tragove svih veza u kojima si ostala tri godine predugo jer si mislila da će se nešto promijeniti.

I znaš odakle to dolazi? Od onog dijela u tebi koji je još uvijek mali. Onog djeteta. Ne romantiziranog “unutarnjeg djeteta” iz Instagram postova s akvarelima i citatima o samoljubavi. Nego onog PRAVOG djeteta koje si bila kad si naučila da je kompromis cijena preživljavanja. Koje je shvatilo da ako bude mirno i pristojno i ne pravi probleme, možda neće biti svađe večeras. Možda neće biti vikanja. Možda će biti mir. I to dijete je bilo pametno. Taj mehanizam mu je spasio život. Doslovno.

Ali ti više nisi to dijete. Tvoje tijelo je odraslo. Tvoja kralježnica može držati težinu koju nije mogla s pet godina. Tvoja krv nosi snagu koju nisi imala kad si bila mala i bespomoćna.

Problem je što taj mehanizam još uvijek radi. Automatski. Nesvjesno. Svaki put kad te nešto uplaši, svaki put kad osjetiš nesigurnost, svaki put kad se bližiš konfliktu, on se upali. “Ma može, nema veze, sitnica je, hajde da vidimo.” I tako završiš u stanu s plijesni i dečkom koji ti diže kortizol i poslu koji te polako ubija iznutra. Jer “možda i može”. Jer “nema veze”. Jer dijete u tebi još uvijek misli da je kompromis jedini način da preživi.

Unutarnje dijete nije entitet koji te zove da ga liječiš. To je somatska uspomena. Zamrznuti obrazac u nervnom sustavu. Ne govori, ne traži ništa. Samo se aktivira kad trigger dođe. I onda pregovaraš s onim s čim nema pregovora.

I tu dolazimo do one stvari koju nitko ne govori na inspirativnim webinarima: nemaš se što “maziti” i “prihvatiti” i “zagrliti svoje slabosti”. Imaš se OBRUŠITI na taj mehanizam. Brutalno. Svom silom. Onaj dio u tebi koji se upinje i trudi i nudi svoju vrijednost uvijek dobra srca, naivno, s naporom da održi neku konstrukciju… taj dio treba srušiti. Ne nježno. Ne polako. SRUŠITI.

Rušenje starih mehanizama nije nasilje nad sobom. To je oslobađanje. Tvoja kralježnica se ispravlja kad pustiš konstrukcije koje te drže pognutom. Tvoja krv teče slobodnije kad prestaneš hraniti obrasce koji te guše.

I da, znam što misliš. “Ali mi je rekao terapeut da se trebam prihvatiti takva kakva jesam.” “Ali knjige kažu da trebam voljeti svoje slabosti.” “Ali kao duše smo odabrali ta iskustva za učenje.” Ma pusti te bajke. Nisi tu da “učiš lekcije”. Nisi ovdje jer je tvoja duša odlučila da ti treba malo patnje za duhovni rast. To je najskuplji new age mit ikad prodan. I prodaje se svaki dan na tisuće tečajeva s ružičastim fontovima i pozadinom zalaska sunca.

Duša ne bira lekcije. Duša nema preferencije, kalendar, niti kozmički kurikulum. “Lekcija” je u 99% slučajeva fraktal nervnog sustava koji se ponavlja dok ga netko ne prekine. Nema škole. Nema ispita. Nema “pala si iz duhovnog napredovanja”.

Ono što zapravo radiš kad “učiš lekciju” je ponavljaš isti obrazac dok ti tijelo ne kaže DOSTA. I to “dosta” ponekad dođe kao srčani udar. Ponekad kao burnout. Ponekad kao razvod. Ponekad kao nervni slom u supermarketu dok biraš između dvije vrste jogurta i odjednom ne možeš disati. Poanta nije učiti. Poanta je SRUŠITI.

Tvoje tijelo zna kako izgleda rušenje. Tvoja fascija pamti svaki put kad si konačno rekla “ne”. Tvoja koža se sjeća oslobođenja koje dolazi kad pustiš ono što te držalo.

Slušala sam ovaj razgovor, dvije žene. Jedna se žali na roditelja alkoholičara s kojim je čitav život imala težak odnos. Smrad alkohola, nesigurnost, baljezganje, posrtanje. Druga je sluša i govori joj “prihvati što imaš” jer je ona imala divnog oca kojeg je nedavno pokopala. I prva zna, ZNAŠ u kostima kad znaš, da ne može prihvatiti. Neće. Povraća joj se od tog smrada. I koliko god joj je teško, reže sve veze s tim ocem.

I to rezanje nije okrutnost. To je higijena. Tvoja kralježnica prepoznaje ljude od kojih se grbi. Tvoja krv usporava u prisutnosti onih koji ti ne pripadaju. Tvoje tijelo zna tko te troši i tko te hrani.

Tim rezanjem diže iz tijela, iz mišića, svu bol. Onu iz djetinjstva. Onu kad nije znala zašto ovaj baljezga, posrće, pa je čas divan čas strašan. Dizanjem, pa disanjem, kreće iscjeljenje. Ne kroz afirmacije. Ne kroz “prihvaćanje”. Kroz RUŠENJE stare paučine. Brisanje. Rezanje.

Iscjeljenje nije nježan proces. Iscjeljenje je somatska reorganizacija. Tvoja fascija se mora otpustiti. Tvoji mišići moraju pustiti ono što su držali desetljećima. Tvoja kralježnica se mora ispraviti iz položaja koji je bio “normalan” ali nikad nije bio tvoj.

I znaš kako prepoznaješ pravu stvar? U svemu. Od seksa do kiflica. Ili je orgazam ili nije. Nema “lijepo smo se mazili, ALI…”. Ali što? Orgazam ili ništa. Od finih kiflica se raspametiš ili ništa. Od dobrog vina rastopiš ili ne. Od pravog prijateljstva cvateš ili nula. Nema kompromisa. Nema “dobro je, ALI…”.

Tvoje tijelo zna kad je nešto pravo. Širi se. Otvara se. Tvoja koža postaje toplija. Tvoj dah se produbljuje. Nema dvojbe. Nema “pa možda”. Samo DA ili NE.

“On je dobar i lijepo nam je kad smo zajedno, ALI kad nestane…” Nema nestane. Ako netko nije tu fizički, osjećaš prisutnost kad je stvar cijela. Osjećaš ga u kostima. Kad toga nema, nema ni veze. Samo dvije osobe koje se povremeno dodiruju i uvjeravaju da je to dovoljno.

Tvoja zdjelica zna razliku između prisutnosti i odsutnosti. Tvoja koža registrira ljude koji JESU tu i one koji su tu samo tijelom. Tvoj nervni sustav prepoznaje cjelovitost i ne da se prevariti.

Zato se usudi. Ovaj tjedan. Izvući to svoje srce iz podruma i skrivenosti. Opaliti na staru mrežu. Spaliti. Sasjeći one odnose koji te povezuju s verzijama sebe koje više ne postojiš. I ići dalje.

Bit će naporno. Neizvjesno. Teško. Za poluditi na tren. Da se u padu snage zapitaš je li ispravno, je li se bolje bilo zadržati na starom. Proći će i taj tren sumnje. Samo idi polako, korak po korak, s novom spoznajom sebe. Onom koja čini da vidiš svoju vrijednost drugačije. Da je ne bacaš. Ona ili teče, ili trune.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥