Možda i može, pa hajde, nema veze, da vidimo što će biti…. gotovo je – kažu 9 ŠTAPOVA, PAŽ PEHARA I 10 MAČEVA kada ih pitam kako najbolje ostajemo usklađeni, dakle bogoljudski, svjesni I sretni, moćni… ovaj tjedan, a i inače samo sada će u našim životima to biti istaknutije.

Ostajemo svoji – tako da smo beskompromisni. Prema svojim slabostima. Emotivnim, jasno, nema drugih. One čine da pregovaramo s onim sa čim nema pregovora – sa zlostavljanjem u nekom obliku, najčešće perfidnom.

Sve, naizgled, u najboljoj namjeri, ali zapravo – iz emotivne ranjivosti. Iz onog djeteta u nama. Dijete u nama je dobro, čisto. Bez obzira ako smo I ranjeni u djetinjstvu na bilo koji način, tada je još osjetljivije. Spremno je kompromisirati što god treba, samo da se osjeti sigurno I da bude mir. Konačno, tako je naučilo preživjeti. I taj je mehanizam bio potreban negdje nekad. Ali više nije.

Dapače, opasan je ako ga primjenjujemo kasnije. A često to činimo, nesvjesno. “Za mir”. Svi znamo situacije, milijun je primjera – iznajmljuješ stan koji je dobar, ali…. ima detalje koji ti ne odgovaraju. “Nema veze”, misliš, to su sitnice. A to je greška. Sitnice određuju krupnu sliku – detalji presuđuju.

Uništi kompromisiranje

Isto s ljudima – lijepo mi je s njim, njom… ali… Gdje god je ali… Ma sjeti se, ali je suprotan veznik. A gdje god je suprotnost, nije cjelovitost. Gdje god je konflikt, pa čak I u potenciji, još neizražen… nije mir. I neće ga biti.
Može, ako se satireš I upinješ pogaziti I zatomiti ono što ti znači. A onda ispada da opet ne živiš svoj život, svoj način.

Zato smo podržani to srušiti. Obrušiti se brutalno I svom silom na onaj mehanizam u nama koji se upinje, trudi, nudi svoju vrijednost uvijek dobra srca, naivno… a zapravo s naporom da održi neku konstrukciju. Bilo koju. Usudi se uništiti ga.

To je način da ozdraviš, iscjeliš, spasiš to unutarnje dijete. U ovim čudnim vremenima na planeti u zadnjih dvije tisuće godina… malo tko može reći da je imao idealno djetinjstvo. Što je apsurd, zvuči kao neka priča iz pakla, tipa sva djeca znaju što su svađe, alkoholičari, razvodi, bol I patnja. I dobro, ok, recimo da smo kao duše dobrovoljci odabrali učenja tim putem, u toj fazi vremena, bla bla.

Rušenje patologije

No nije li onda glavno učenje u svemu – rušenje te patologije? U smislu: ok, odabrali smo iskusiti psihopatiju… ali zašto? Da bismo je SRUŠILI. Da bismo na svojoj koži upoznali sve njene oblike I nijanse I sa cijelom armijom svoje sile njoj rekli “ne”. To je taj spoj Saturna I Plutona, to je kraj jednom zauvijek. Sistema globalnog, više manje, puno je tu igre I obruč se steže, no… svjetlo u nama počinje. U hrabrosti da srušiš vlastite klimave mreže.

Slušala sam ovaj razgovor, dvije sjajne žene. Jedna se žali na roditelja alkoholičara s kojim je čitav život imala težaš odnos. Druga je sluša s razumijevanjem nje, no opet, sama je s ocem imala odnos bolji nego s majkom, odnos ljubavi, povjerenja.

Nedavno je jedva preživjela to što ga je pokopala. I govori prvoj “prihvati što imaš”. A prva zna da ne može, neće, povraća joj se od smrada alkohola. I koliko god joj je teško – reže sve veze s tim ocem. A time diže iz tijela, mišića svu bol – onu iz djetinjstva, kada nije znala zašto ovaj baljezga, posrće, pa je čas divan. Tim dizanjem, pa disanjem, kreće iscjeljenje one nje, malene, ranjene neizvjesnosti. Iscjeljenje cijele njene emotivne mreže – načina na koji osjeća I doživljava, svijet I sebe – kreće rušenjem stare. Brisanjem te paučine.

Ili je orgazam, ili nije

Da, treba pauze I vremena da se izgradi nova. Ali u novoj je snaga. Ta nova je kao da iz riznice izvučeš tamo skutreno dijete, otreseš prašinu s njega I polako ga puštaš da bude svoje. Da budeš osoba kakva si bila prije trauma ovog vremena. Netko divlji, netko radostan. Bez straha da vičeš, bez osude prema sebi kad se preplašiš. I to je megapopularna ljubav prema sebi. Kad je osjećaš, nema tu filozofije I afirmacije, to je naprosto stanje. Nema ali.

Kao u seksu – ili je orgazam ili nije. Nema lijepo smo se mazili, ali… Ali šta? Orgazam ili ništa. I ne samo u seksu, nego u svemu. Od finih kiflica se raspametiš ili ništa. Od dobrog vina rastopiš ili ne. Od pravog prijateljstva cvateš ili nula. I tako redom. Nema ali. Nema kompromisa.
“On je dobar I lijepo nam je kad smo zajedno, ALI kad nestane…”. Nema nestane. Ako nije tu fizički, osjećaš prisutnost – kad stvar jeste cijela. Nema ali.

Zato, usudi se, ovaj tjedan, izvući to svoje srce iz podruma I skrivenosti. Pa opaliti na staru mrežu, spaliti, sasjeći one odnose koji te povezuju. I ići dalje.

Jasno da će biti naporno, neizvjesno, teško… Za poluditi na tren. Da se, u padu snage, zapitaš je li ispravno, je li se bolje bilo zadržati na starom. Ma proći će I taj tren sumnje. Samo idi polako, korak po korak, s tom novom spoznajom sebe. Onom koja čini da vidiš svoju vrijednost drugačije: vrijednost svake svoje riječi I tona I pažnje. Pogleda. Da je ne bacaš, mučeći se. Ona ili teče, ili trune.

Oslobodi je ovaj tjedan I radi na tome, jer to nosi novo rođenje – rođenje nove snage.

Ako želiš samospoznajnu Tarot podršku I uvide oko ovoga, tu sam: devidas.dea@gmail.com