Tvoje ruke već znaju, samo ih nitko nije pitao

Imaš na telefonu 14 screenshotanih inspirational quotea o “pronalaženju svrhe”, tri nedovršena tečaja o otkrivanju životnog poziva, i jedan vision board koji si napravila 2021. a na kojem je slika žene koja meditira na plaži u Baliju iako ti zapravo mrziš pijesak i alergična si na sunce. I sad sjedaš u tišini i pitaš se “što ja zapravo želim raditi sa životom” kao da je odgovor negdje VANI, u sljedećem testu osobnosti, u sljedećem webinaru, u sljedećem guruovom ebook-u za 47 eura.

Tvoje ruke već znaju. Tvoji prsti pamte. Dok ti analiziraš, tvoji dlanovi spontano posežu za onim što voliš, samo što si to toliko puta odbacila kao “nebitno” da više ne prepoznaješ vlastiti dar kad ti sjedi u krilu.

Jer evo ti fore koju ti nitko ne kaže na onim “find your purpose” radionicama: tvoj dar ti je toliko BLIZAK da ga ne vidiš. Kao nos na licu. Kao disanje. Nešto što radiš satima bez da primijetiš da je prošlo vrijeme, nešto od čega ti se digne energija kad si najumornija, nešto za što svi kažu “pa to ti je super lako” a tebi jest lako i upravo zato misliš da “ne može biti to”. Mora biti nešto teže, nešto impresivnije, nešto što izgleda kao TEDx talk, zar ne?

Dar koji tražiš vani već teče kroz tvoje žile. Tvoja krv nosi frekvenciju onoga što jesi. Tvoje kosti drže strukturu talenta koji si donijela u ovo tijelo. Samo si prestala slušati jer je svijet bio preglasan.

A svijet JEST preglasan. Namjerno. Znaš zašto? Jer ljudima koji znaju tko su teško je prodati sranja koja ne trebaju. Ljudima koji stoje u svom daru ne možeš prodati 17. tečaj o pronalaženju svrhe. Ne možeš im prodati kristale za manifestaciju ni retreat na kojem će “konačno otkriti svoju misiju”. Dislocirani ljudi su savršeni kupci. Dislocirani ljudi su savršeni glasači. Dislocirani ljudi su savršeni radnici na poslovima koji ubijaju dušu jer im je rečeno da “život nije za uživanje, nego za zaslužiti mirovinu”.

Svatko tko te odvaja od tvog dara ima interes da budeš izgubljena. Tvoje tijelo zna ovo. Tvoja zdjelica osjeća svaki put kad netko želi da budeš manja nego što jesi.

I sad se pitaš “kako sam ispala iz tog stanja kad mi je sve teklo?” Znaš kako? Tako što si prestala raditi ono što ti pleše u rukama. Tvoje ruke su odraz uma. Doslovno. Neurološki. Kad prestaneš raditi ono što je tvoja priroda, prestaneš ŽIVJETI. Životariš. Preživljavaš. Imaš posao, plaću, raspored, ali nemaš SOK. Nemaš ono “jedva čekam ustati ujutro”. Imaš samo “moram ustati ujutro”.

Tvoje ruke idu na tijelo kad treba dodir. Same znaju koji mišić uštipnuti, gdje se dotaknuti, kad otići leći. Tvoji dlanovi su antene koje primaju informaciju iz Polja i prevode je u pokret. Samo im nitko nije dao dozvolu da vode.

Znaš kad djeca odmah hvataju olovke? Neka pišu slova, druga crtaju, neka tim olovkama bubnjaju kao da su udaraljke? To je dar koji traži izlaz. Ti si bila jedno od te djece. I onda ti je netko rekao “budi realna”, “od toga se ne živi”, “tko ti je rekao da si posebna?” I ti si skinula krila i stavila ih u ormar i nastavila “biti realna” dok ti je duša polako gasila svjetla.

Krila ti još uvijek čekaju. Nikad nisu otišla. Tvoja kralježnica ih drži složena iza srca, u prostoru koji ti se čini prazan a zapravo je pun svega što jesi.

I čitaš ovo i misliš “da, ali ja stvarno ne znam što je moj dar, da znam ne bih čitala ovo”. A zapravo znaš. Samo ti se ne sviđa odgovor jer nije dovoljno GLAMUROZAN. Nije “vizionarka koja mijenja svijet”. Možda je “ona koja kuha i od toga svima bude toplo”. Možda je “ona koja sluša i ljudi se osjećaju viđeno”. Možda je “ona koja piše i riječi idu ravno u kosti”. Ego hoće TEDx. Duša hoće tok.

Tvoja svrha nije mistična. Svrha je gdje si NAJŽIVLJA. Gdje Polje najlakše teče kroz tebe. Gdje kreativnost krene sama, riječi teku, ideje iskaču, tijelo se budi, energija raste, vrijeme nestane.

I ako ti je put stalno posut trnjem, ako ostvarenje stalno zapinje, ako te prepreke probadaju na svakom koraku… velika je vjerojatnost da djeluješ iz lažnog dara. Onog koji ti je ego odabrao jer “izgleda dobro na LinkedInu”. Vrati se u emotivni red. Pitaj ruke. Pitaj trbuh. Pitaj onu djevojčicu koja je znala prije nego su joj rekli da ne zna.

Kad prepoznaš svoju iznimnost, dileme nestanu. Tvoje kosti dobiju strukturu. Tvoja krv dobije smjer. Tvoja koža zna koji je sljedeći korak jer stoji u istini umjesto u tuđim očekivanjima.

I ne, ovo nije “ja sam bolja od drugih” umišljenost. Ovo je skromno, ponizno osvještenje da si JEDINSTVENA. Kao i svi drugi. Ali na svoj jedinstven način. I taj jedinstven način je tvoj dar. I taj dar čeka da ga prestaneš tražiti vani i počneš živjeti iznutra.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥