Tvoj Unutarnji Idiot Živi U Sakrumu, A Ti Ga Tražiš U Glavi I Čudiš Se Zašto Ga Ne Možeš Uloviti

“Imam armiju debila u sebi, jesam lud ili što?” pita me prijatelj. I obožavam ga. Obožavam sve ljude koji se znaju smijati na vlastiti račun jer su to jedini koji ikad nešto promijene. Ostali su prezauzeti branenjem vlastite genijalnosti dok im život eksplodira u lice, ali oni to ne vide jer su zauzeti objašnjavanjem kako je eksplozija zapravo dio plana. A ovaj moj, on gleda svoje sranje i kaže “wow, impresivna kolekcija idiota, odakle su svi došli?”

Tvoja kralježnica drži odgovor koji um ne zna postaviti u pitanje. Tvoja krv teče prema izvoru gluposti dok ti skenirat glavu misleći da je tamo. Tvoje kosti znaju da je rep zmaja zakopan dublje, u sakrumu, u dnu spine, tamo gdje tijelo čuva najstarije programe.

I onda pogledamo njegovu kartu i tadaaaa, kao i uvijek, tijelo ne laže: problem je u repu, ne u glavi. Njegov unutarnji kreten, cijela ta armija debila, svi izlaze iz JEDNE točke. Jednog dječjeg zaključka. Jedne stare rane koja je odlučila “ovako se preživljava” i od tada dirigira svim lošim odlukama iz sjene.

Kod njega? “Vrijedim ako pobijedim.” Rođak s kojim su ga stalno uspoređivali. “Vidiš kako ON to radi…” I mali dječak je odlučio: moram biti bolji, brži, jači, više zaraditi, više postići, nikad ne stati, nikad ne odmoriti, jer ako stanem, znači da sam izgubio, a ako izgubim, ne vrijedim.

Tvoja zdjelica drži tu staru odluku kao što drži organe, čvrsto, nesvjesno, automatski. Tvoja krv cirkulira oko tog zaključka kao da je zakon fizike, ne stara rana. Tvoj sakrum, to sveto dno kralježnice, čuva program koji um ne može vidjeti jer je nastao prije nego si imala um koji analizira.

I sad, tridesete ili četrdesete ili pedesete, i on još uvijek ganja. Još uvijek upire. Još uvijek radi dok bi trebao stati, forsira dok bi trebao odmoriti, juri novac i status i potvrdu dok mu se tijelo raspada od pregorijevanja. I kad mu žena kaže “stani malo”, on odgovara “treba zaraditi za djecu, račune, štednju” kao da je to objašnjenje a ne simptom.

I najgore? Ne zna da to radi. Ne vidi. Jer gleda u glavu, traži problem u mislima, analizira svoje odluke, a problem nije GORE. Problem je DOLJE. U repu. U sakrumu. U onom dijelu tijela koji nitko nikad ne pita ništa jer je “nepristojan” ili “nedostupan” ili jednostavno predaleko od glave koja misli da je glavna.

Tvoj sakrum drži programe starije od tvog imena. Tvoja zdjelica nosi zaključke iz doba kad nisi imala riječi za njih. Tvoja kralježnica od samog dna do vrha provodi naredbe iz tog starog softwarea, a ti se čudiš zašto tvoj život izgleda kao da ga vodi netko drugi. Jer GA I VODI. Samo ne znaš tko.

“Rep zmaja” kaže astrologija. Južni čvor. Ono što već znaš raditi, ono u čemu si majstor iz prošlih iskustava, ono što te vuče natrag kao gravitacija dok pokušavaš ići naprijed. Kod njega Ovan, ratnik, osvajač, onaj koji mora biti prvi, mora pobijediti, mora dokazati. I taj ratnik još uvijek divlja iz njega, davno nakon što je rat završio, davno nakon što je bitka prestala imati smisla.

I evo poante koju ti nitko ne kaže jer je previše jednostavna: dok tražiš idiota u glavi, on se smije iz zdjelice. Dok analiziraš svoje misli, on upravlja iz sakruma. Dok čitaš knjige o samopomoći i razumiješ SVE mentalno, on nastavlja sabotirati iz tog skrivenog mjesta na dnu spine koje nisi dirala godinama.

Tvoj rep čeka da ga prodirat. Tvoj sakrum čeka da ga osvijestiš. Tvoje dno kralježnice drži ključeve koje tražiš u pogrešnim ladicama, u pogrešnim sobama, u pogrešnim katovima vlastite kuće.

Rješenje? Diši u rep. Doslovno. Sjedni. Osjeti sakrum. Osjeti dno spine. I diši TAMO. Ne u glavu. Ne u srce. U REP. Tamo gdje se skriva taj program, tamo gdje čuči ta stara odluka, tamo gdje živi armija tvojih unutarnjih debila.

I dok dišeš, pitaj: što mi odavde govori? Koji zaključak iz djetinjstva još uvijek upravlja mojim životom? Koja stara bitka se još uvijek bori kroz moje tijelo?

Odgovor neće doći kao misao. Doći će kao osjećaj. Kao napetost. Kao slika. Kao sjećanje koje nisi znala da imaš. Jer tijelo pamti sve. A rep pamti najstarije.

Tvoja kralježnica se oslobađa kad napokon pogledaš pravo mjesto. Tvoja krv teče slobodnije kad dišeš u dno umjesto u vrh. Tvoj sakrum otpušta stare programe kad im daš pažnju koju su čekali desetljećima.

I kad nađeš tu jednu točku, to sidro iz kojeg izlazi sva armija, zaokruži je. Crvenim vatrenim krugom u mašti. Postavi granicu. Reci: “Vidim te. Znam da si tu. I više ne upravljaš iz sjene.”

Neće nestati odmah. Ali više neće biti nevidljiv. A to je razlika između osobe koju vozi vlastiti program i osobe koja ZNA da program postoji i može ga nadgledati.

Moj prijatelj se smije. “Znači glup sam iz guzice, ne iz glave?” Da, otprilike. I sad bar znaš gdje kopati.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥