Tvoja Ljepota Čeka Da Je Netko Drugi Vidi Jer Ti Si Previše Zauzeta Štiteći Vrt Od Nametnika Kojih Nema

Imaš vrt. Prekrasan vrt. Godinama ga njeguju, zalijevaš, štitš od korova, od nametnika, od ljudi koji bi mogli ući i potrgati cvijeće. Postavila si ogradu. Pa još jednu. Pa bodljikavu žicu, figurativno, jer nikad ne znaš. I sad sjediš unutra, sama, okružena ljepotom koju si stvorila, i pitaš se zašto se osjećaš prazno. Zašto sve to cvijeće izgleda nekako… manje. Zašto boje blijede kad ih nitko ne vidi osim tebe. I onda ti dođe netko, slučajno, usput, možda susjed kojeg si izbjegavala mjesecima, i kaže “bože, ovo je prekrasno” i odjednom VIDIŠ. Prvi put stvarno vidiš što imaš. Kao da je trebalo tuđe oko da upali svjetlo.

Tvoja ljepota postoji i kad je nitko ne vidi. Ali tvoja SVIJEST o njoj, tvoja sposobnost da je OSJETIŠ, to se budi tek u susretu. Tvoja krv teče drugačije kad te netko prepozna. Tvoja koža se otvara kad tuđi pogled kaže: vidim te. I to nije slabost. To je ljudska biologija koja zna da smo stvoreni za rezonanciju, ne za izolaciju.

I sad živiš u tim “čudnim vremenima” gdje je povlačenje postalo lifestyle. Gdje izbjegavaš ljude jer “osjećaš previše”. Gdje si odlučila da su tvoja četiri zida sigurnija od kaosa vani. I u nečemu si u pravu, da, kaos je stvaran, ljudi su iscrpljujući, energije su intenzivne, i ponekad zaista TREBAŠ biti sama. Ali…

Ali.

Povukla si se i zaboravila se vratiti. Sigurnost je postala zatvor. Zaštita je postala izolacija. I sad sjediš u svom prekrasnom vrtu i pitaš se zašto se osjećaš kao “hodajući prosjak sa štapom” kad imaš TOLIKO.

Tvoje srce stvara elektromagnetno polje koje se mjeri metrima oko tebe. Tvoja krv nosi frekvenciju koju drugi OSJETE prije nego te vide. Tvoje tijelo je radio stanica koja emitira 24 sata dnevno, i svejedno si odlučila da nitko ne smije primati tvoj signal. Kakva šteta. Kakvo rasipanje.

Moj prijatelj je kupio kuću kod Samobora. Najveća paranoja: susjedi. “Samo da nisu kreteni koji puštaju folk i proizvode buku.” On i cura su mjesecima izbjegavali upoznavanje. Skrivali se. Pravili se da nisu doma. A susjedi, uporni, ljubazni, stalno pozivali na kavu. I jednog dana, više se nije moglo izbjeći. Otišli su nevoljko, s izrazom lica “ajde da ovo preživimo”. Vratili se? FRAPIRANI. Čovjek mu je ispao kao otac duše kojeg nikad nije imao. Sve što nije dobio od vlastitog oca, primio je od “random susjeda” kojeg je mjesecima izbjegavao.

Plot twist: ono što tražiš TRAŽI TEBE. Samo što ne može doći do tebe dok si zatvorena u bunkeru sigurnosti s natpisom “ne uznemiravaj, regeneriram se od života”.

Tvoja koža čezne za dodirom koji ne mora biti fizički. Tvoja krv prepoznaje srodne duše prije nego um odluči jesu li “sigurni”. Tvoje tijelo zna tko ti treba, samo što si mu zabranila da te vodi jer je “intuicija” postala “paranoja” negdje na putu između 2020. i danas.

“Ali ja OSJEĆAM previše! Ljudi me iscrpljuju!” Da. I? Također osjećaš previše kad si sama. Samo što tada nema koga okriviti za iscrpljenost, pa kriviš sebe, što je još gore. Osjećanje nije problem. Osjećanje je tvoja supermoć koju si naučila doživljavati kao invaliditet jer ti je netko rekao da si “previše”.

Nisi previše. Imaš nervni sustav koji prima više informacija nego prosječan. To nije greška. To je oprema. I ta oprema treba KALIBRACIJU kroz prave ljude, ne izolaciju od svih ljudi.

Tvoja zdjelica drži mudrost o tome kome se otvoriti. Tvoja kralježnica zna kad je sigurno a kad nije. Tvoja krv ubrzava u prisutnosti pravih i usporava u prisutnosti krivih, i ta informacija je dostupna svaki put, samo što je ne slušaš jer si odlučila da je sigurnije ne slušati ništa nego riskirati da čuješ krivo.

I ta “obitelj srca” o kojoj svi pričaju? Nije mistični koncept. Nije “duše koje su se dogovorile prije inkarnacije”. To su ljudi čiji nervni sustavi rezoniraju s tvojim. Ljudi u čijoj prisutnosti se tvoj sustav REGULIRA umjesto da se deregulira. Ljudi kod kojih možeš odahnuti. I da, ponekad su to krvni srodnici. Često nisu. Često su to “random” susjedi i “slučajni” susreti u redu na pošti.

“Ali kako da NAĐEM te ljude ako ne izlazim?” E tu je kvaka. Ne možeš. Algoritam života ne radi ako mu ne daš input. Ne možeš “manifestirati” obitelj srca iz svog kauča dok gledaš Netflix i izbjegavaš sve žive ljude. Manifestacija bez akcije je samo maštanje s boljim marketingom.

Tvoje srce je magnet. Tvoja krv nosi signal. Tvoje tijelo zna privući ono što mu treba. Ali magnet ne radi kroz zidove. Signal ne prolazi kroz bunker. I tijelo ne može privući nikoga ako nikad ne izađe iz prostorije.

Evo prakse koja nije seksi ali radi: izađi. Doslovno. Fizički. Prošetaj. Odi negdje gdje su ljudi. Ne s namjerom da “nađeš nekoga” jer to je grč koji odbija. Nego s namjerom da TEČEŠ. Da budeš otvorena za ono što dođe. Da pustiš život da te iznenadi umjesto da kontroliraš svaki parametar susreta.

I da, bit će neugodnih ljudi. Bit će iscrpljujućih energija. Bit će trenutaka kad ćeš poželjeti pobjeći nazad u bunker. Ali bit će i ONIH susreta. Onih “slučajnih” klikova. Onih trenutaka kad ti netko kaže nešto što ti je trebalo čuti, a nije ni znao da ti govori. Onih razmjena koje te napune umjesto isprazne.

Tvoja koža se otvara u prisutnosti pravih ljudi kao cvijet na suncu. Tvoja krv teče slobodnije kad te netko VIDI. Tvoje srce, taj elektromagnetni div u tvojim prsima, stvara polje koje može transformirati sve oko sebe, ali samo ako mu dopustiš da DOTAKNE druge.

Yin energija, ona “ženska”, nije pasivno sjedenje i čekanje. Yin je OTVORENO čekanje. Otvoreno primanje. Otvoreno tečenje. Kao ocean koji ne juri za ribama ali ih sve prima. Kao more koje ne gura nego privlači. Kao Haya-Akitsu-Hime, japanska boginja oceana koja je dovoljno prostrana da primi sve i transformira sve u čistu energiju.

Tvoje srce je taj ocean. Dovoljno duboko da primi sve. Dovoljno prostrano da transformira sve. Ali ne ako ga držiš zatvoreno u bunkeru “sigurnosti” koji je odavno postao zatvor.

Tvoja kralježnica se ispravlja s dozvolom da izađeš. Tvoja zdjelica se otvara s mogućnošću susreta. Tvoja krv već teče prema onome što ti treba, samo joj dopusti da te odvede tamo.

Izađi. Iz sigurnih granica. Iz četiri zida. Iz glave koja ti govori da su svi ljudi iscrpljujući. Neki jesu. Većina jest. Ali oni tvoji, oni koji čekaju da te prepoznaju, oni koji nose ključ za vrata koja nisi znala da imaš, oni su vani.

I nikad ih nećeš naći ako ne izađeš da te nađu.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥