Tko Sjedi Na Tvojoj Kralježnici (I Zašto Si Mu Ti Dala Stolicu)

Znaš onu fazu u vezi kad se toliko “uskladiš” s partnerom da više ne znaš jesi li ti prestala voljeti sushi ili je ON rekao da je sushi precijenjen pa si nekako, neznano kad, između treće i četvrte godine veze, počela govoriti “ma nije mi to nešto” svaki put kad netko predloži japanski restoran? I onda se jednog dana probudiš, rastali ste se prije osam mjeseci, i stojiš sama pred sushi restoranom i shvaćaš da ne znaš VOLIŠ LI SUSHI ILI NE jer nisi pojela nijedan komad bez njegovog mišljenja u pozadini glave od 2019.?

Tvoja kralježnica pamti točan trenutak kad si se prvi put savinula da staneš u njegovu sliku o tebi. Tvoje tijelo je vodilo evidenciju svakog puta kad si progutala vlastiti glas da bi sačuvala mir. Tvoja krv zna razliku između predaje iz ljubavi i predaje iz straha da ćeš ostati sama.

To nije ljubav, draga. To je neurološka okupacija.

I ne događa se samo u vezama. Događa se sa šefovima kojima daješ svoj vikend jer “tako se radi u firmi”. S prijateljicama čije mišljenje o tvojoj frizuri nekako uvijek završi na tvojoj glavi. S mamom koja “samo želi najbolje za tebe” a najbolje uvijek izgleda začuđujuće slično onome što ONA želi za tebe.

(Čak se događa s influencericama koje nikad nisi upoznala ali nekako točno znaš što bi rekle o tvojim izboru namještaja. Zašto tvoj prefrontalni korteks ima više njihovih mišljenja nego tvojih? Tko je to dopustio? TI. Ti si to dopustila.)

Suverenitet nije ego trip. Suverenitet je stanje živčanog sustava u kojem tvoje srce kuca SVOJ ritam, ne ritam koji je netko drugi dirigirao. Tvoje tijelo ili vlada sobom ili netko drugi sjedi na prijestolju tvoje pažnje i upravlja tvojim životom dok ti misliš da sama biraš.

Evo kako prepoznaš da je netko sjeo na tvoju kičmu: počneš misliti njihovim mislima kao da su tvoje. Njihove preferencije postanu tvoje preferencije. Njihov strah postane tvoj strah. I sve to izgleda kao TVOJA odluka jer… pa… ti si je donijela. Svojom glavom. Samo što ta glava više nije sasvim tvoja.

Plot twist: to nije ljubav. To je neuroplastičnost koja je otišla u krivom smjeru.

Mozak je lijeno đubre. Radije će kopirati tuđi software nego napisati vlastiti. I ako netko dođe s dovoljno uvjerljivom pričom o tome kako je ON pametniji, jači, bolji, informiraniji, spiritualno napredniji, financijski stabilniji, BILO ŠTO… tvoj mozak će reći “super, manje posla za mene” i početi downloadati njegove obrasce kao da su legitimni update.

Ali tvoje srce? Tvoje srce zna. Uvijek je znalo. Onaj čudan osjećaj stezanja kad se “dogovoriš” na nešto što te zapravo ubija iznutra. Ona tišina koja nastupi nakon što kažeš DA a cijelo tijelo urla NE. To je tvoj suverenitet koji ti šalje signale ispod radara uma.

Znaš zašto superpametne žene padaju na tipove koji im nisu ni do koljena? Jer pametna glava i zatvoreno srce nisu isti organ. Glava može analizirati, racionalizirati, napraviti Excel tablicu s pros and cons. A srce? Srce koje ne vjeruje da vrijedi traži nekoga tko će potvrditi tu priču. I svaki put kad on kaže nešto omalovažavajuće, dio nje misli “vidIŠ, znala sam”.

I onda ga još dotjeruje. Njeguje. Poboljšava. I što ga više isfantazira kao moćnog, što više od njega napravi cara, to manje ONA stoji u svojoj snazi. Matematika je jednostavna i brutalna.

(Ista matematika funkcionira s vladama, korporacijama, institucijama. Samo zamijeni “on” sa “sustav” i dobila si istu dinamiku na većoj skali. Čestitam, upravo si shvatila zašto pristajemo na suludo.)

Moć nije nešto što ti netko DA. Moć je nešto što ti već IMAŠ i što prestaneš davati drugima. Tvoje ruke nose meridijan srca, tvoja kralježnica je prijestolje, tvoj dah je žezlo. Sve je tu. Samo si zaboravila da soba u kojoj stojiš ima vrata i da ključ nije kod njega.

Ovaj tjedan se nešto mijenja. Osjetiš to u kostima ili si u negaciji, jedno od dvoje. Nešto u tebi počinje postavljati pitanja koja dugo nije postavljalo.

Kome sam dala svoju moć?

Čije mišljenje živim kao da je moje?

Kad sam zadnji put donijela odluku bez da sam se zapitala što će ON/ONA/ONI reći?

I tu kreće povratak suvereneta.

Srce koje se otvara ne traži osvetu. Ne traži dominaciju. Ne traži da sjeda na tuđe kičme kako bi kompenziralo godine na tuđim prijestoljima. Srce koje se otvara jednostavno zauzima vlastiti prostor. Tiho. Dostojanstveno. S dahom koji ne traži dopuštenje.

I da, možda si tužna. Možda ti treba vrijeme. Možda moraš oplakati sve godine u kojima nisi bila svoja. Ali tuga nije u srcu. Tuga je u umu koji procesira gubitak iluzije. Srce? Srce je već tu. Otvoreno. Čeka.

Evo što radiš ovaj tjedan, i nije komplicirano ali je teško: svaki put kad kreneš donijeti odluku, stani. Doslovno stani. I pitaj se: je li ovo MOJ glas ili nečiji download?

Ako ne znaš odgovor, to JE odgovor.

Ako osjećaš grč, ako ti se stisne dijafragma, ako ti se glava automatski okrene prema tome što bi ON/ONA mislila… nisi u svom srcu. Nisi suverena. Još uvijek sjedIŠ na tuđem prijestolju misleći da je tvoj.

Povratak suverenita ne izgleda kao drama. Ne izgleda kao scena iz filma gdje se okrećeš u slow motionu i odlaziš dok on plače. Izgleda kao tisuću malih trenutaka u kojima kažeš NE bez isprike. U kojima ostaneš u tišini umjesto da objašnjavaš. U kojima tvoje tijelo ostane u SVOM ritmu dok sve oko tebe gura da se prilagodiš.

Tvoje srce ima krila. Imalo ih je cijelo vrijeme. Samo si ih bila složila jer je netko rekao da se tako stane u kabinet dizala u kojem je i on.

Više nisi u dizalu.

Raširi ih.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥