Mijenjaš Zlato Za Kikiriki I Zoveš To “Tražim Nekoga Tko Me Razumije”

Čekaš. Na poruku. Na potvrdu. Na onu osobu koja će ti reći da si vrijedna, da si lijepa, da si dovoljna, da si lovable. I dok čekaš, daješ. Daješ pažnju, vrijeme, energiju, sebe. Daješ ZLATO. I za to dobiješ… kikiriki. Srce na storiju. Poruku jednom u tri dana. “Ti si super, ALI…” I ti si nekako uvjerena da je to fer razmjena. Da je kikiriki zapravo zlato samo u drugom pakiranju. Da će, ako samo budeš DOVOLJNO, taj kikiriki jednog dana postati ono što ti treba.

Tvoja krv već zna da nikakva količina tuđe potvrde ne može ispuniti rupu koju pokušavaš zakrpati. Tvoja kralježnica drži teret pitanja “jesam li dovoljno” koje ti je netko usadio prije nego si znala da imaš pravo NE pitati. Tvoje kosti nose strukturu djeteta koje je naučilo da ljubav dolazi izvana, nikad iznutra.

I najsmješnije je, znaš što? TI SI LJUBAV. Doslovno. Tvoja priroda, tvoja esencija, tvoje postojanje JE ljubav. I onda ta ljubav sjedi i čeka da joj netko potvrdi da je ljubav. Kao da sunce traži lampu da mu kaže da svijetli. Kao da ocean pita lokvu je li dovoljno mokar.

“Ali ja samo želim biti VIĐENA! Je li to previše tražiti?!” Ne. Ali postoji razlika između želje da te netko vidi i OVISNOSTI o tome da te netko vidi da bi znala da postojiš. Prva je ljudska. Druga je zatvor. I ti znaš u kojoj si kategoriji po tome koliko ti se raspadne dan kad ta poruka ne dođe.

Tvoja koža pamti svaki put kad si čekala potvrdu kao da ti život ovisi o njoj. Tvoja zdjelica drži prazninu koju si pokušavala napuniti tuđom pažnjom, tuđom “ljubavlju”, tuđim riječima koje nikad nisu bile dovoljne jer NIŠTA izvana nikad nije dovoljno za rupu iznutra. Tvoja krv cirkulira s glađu koja nije glad za drugima. Glad je za TOBOM.

I to nije rana iz djetinjstva. To jest, djelomično jest, ali to je DUBLJE. Rana iz djetinjstva je okidač. Pravi problem je programiranje. Kolektivni um koji ti od rođenja servira poruku: tvoja vrijednost ovisi o tome koliko te drugi žele. Tvoja ljepota ovisi o tome koliko te drugih gleda. Tvoja lovability ovisi o tome koliko te drugih voli.

Bullshit. Čisti, kristalni bullshit. Ali bullshit koji je toliko sveprisutan da ga nisi ni primijetila. Kao riba koja ne zna da je u vodi.

Tvoja kralježnica se ispravlja s priznanjem da si vjerovala laži. Tvoja krv teče drugačije kad shvatiš da nisi kriva što si nasjedala, samo si bila u sustavu koji je DIZAJNIRAN da te uvjeri da nisi dosta bez vanjskog inputa. Tvoje tijelo već zna istinu koju um odbija prihvatiti: ti jesi ono što tražiš. Uvijek si bila.

“Ali kako da PRESTANEM tražiti potvrdu?” Ne prestaješ. To je kao reći “prestani disati”. Ali počinješ PRIMJEĆIVATI. Svaki put kad čekaš poruku kao da ti život ovisi o njoj, primijeti. Svaki put kad daješ zlato za kikiriki, primijeti. Svaki put kad tuđi pogled određuje tvoju vrijednost, primijeti.

I onda, polako, počinješ pitati drugačije pitanje. Ne “voli li me?” nego “dišem li punim plućima u ovom odnosu?” Ne “jesam li mu/joj dovoljno?” nego “plešemo li tango ili se gazimo po prstima?” Ne “hoće li ostati?” nego “ide li prirodan ritam ili je silovan, isprekidan?”

Tvoja koža zna odgovor prije nego ga um formulira. Tvoja zdjelica osjeća razliku između odnosa koji te hrani i odnosa koji te troši. Tvoja krv teče slobodnije u prisutnosti nekoga tko te VIDI nego u prisutnosti nekoga od koga ČEKAŠ da te vidi.

I Buda, znš, onaj tip koji je sjedio pod drvetom dok mu se život raspada i nije se pomakao? On nije tražio potvrdu. Ne zato što nije osjećao. Nego zato što je znao da ništa izvana ne može dodati niti oduzeti onome što već jesi. Nevezan. Ne hladan, ne nezainteresiran, nego NEVEZAN. Što znači: može uživati u ljubavi bez da ovisi o njoj. Može primiti nježnost bez da se raspadne kad je nema.

“Ali ja NISAM Buda! Ja sam normalna osoba koja ima OSJEĆAJE!” Da. I osjećaji su divni. Ali osjećaji kao informacija i osjećaji kao zatvor su dvije potpuno različite stvari. Možeš osjetiti želju za povezivanjem bez da ta želja postane lanac. Možeš osjetiti radost kad te netko voli bez da ta radost postane ovisnost.

Tvoja kralježnica drži kapacitet za ljubav koja ne robuje. Tvoja krv nosi frekvenciju povezanosti koja nije ovisnost. Tvoje srce zna kako voljeti bez da se gubi, kako primati bez da postaje prosjak, kako davati bez da očekuje kikiriki za svoje zlato.

Plot twist: kad prestaneš tražiti potvrdu, odjednom je dobivaš. Od svugdje. Jer ljudi OSJETE razliku između nekoga tko TREBA njihovu ljubav i nekoga tko je OTVOREN za njihovu ljubav. Prvo odbija. Drugo privlači.

I dovoljan je jedan treptaj. Jedna sekunda jasnoće. Jedan trenutak kad shvatiš: čekaj, JA sam ono što tražim. Ja sam ta potvrda koju čekam. Ja sam to zlato koje dijelim za kikiriki.

I onda prestaneš dijeliti. Ne iz škrtosti. Iz poštovanja prema sebi. I onda počneš primati. Ne kikiriki. Zlato. Od ljudi koji ga imaju. Od situacija koje ga nude. Od života koji je oduvijek bio spreman dati ti sve, samo si bila prezauzeta čekanjem na krivu poruku.

Tvoja kralježnica se ispravlja u stav nekoga tko zna svoju vrijednost. Tvoja koža svijetli frekvencijom nekoga tko ne moli. Tvoja krv teče ritmom nekoga tko pleše, ne gazi se. I taj ritam, taj prirodni, nevoljeni, organski ritam, to je tvoja istina. To si ti. Konačno doma.

Kreni. Prema sebi. Tamo je jedino zlato koje vrijedi. Sve ostalo je kikiriki s boljim marketingom.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥