Kad se toliko uplašiš, da ti postane smiješno

Imaš li to iskustvo: od tolikog umora ne možeš zaspati? Ležiš i gledaš u strop u tri ujutro i mozak ti radi kao da planiraš invaziju na malu europsku državu, a tijelo ti je toliko iscrpljeno da ne možeš dignuti ruku do prekidača? Ili ono drugo: toliko te okolnosti izudaraju, toliko puta padneš na nos, toliko puta se nebo sruši na glavu… da odjednom digneš ruke, prestaješ paničariti i počneš se smijati. Onako malo histerično, možda, ali ipak. “Ajd’ još, da vidim dokle može? Daj još jednu katastrofu, vidim da imaš u rezervi.”

To je trenutak kad strah prijeđe u smijeh. Kad čudovište postane budala. Tvoje tijelo zna taj prijelaz. Tvoja dijafragma se opusti kad panika dosegne vrhunac i odjednom nema više kud. Tvoja krv počne teći drugačije kad odustaneš od borbe s nečim što ne možeš kontrolirati.

Jer evo ti mehanike koju nitko ne objašnjava: nervni sustav ima ograničen kapacitet za strah. Možeš biti u panici sat, dva, dan, tjedan. Ali u jednom trenutku, sustav se iscrpi. Adrenalin presahne. Kortizol padne. I ostaneš… prazan. Ali ne onaj loš prazan. Prazan kao čaša iz koje si popila sav strah i sad nema više što piti.

Strah je kemija, ne istina. Tvoja nadbubrežna žlijezda proizvodi adrenalin i kortizol kao tvornica koja radi prekovremeno za plaću koja nikad ne dolazi. I kad se ta tvornica iscrpi, strah jednostavno prestane. Ne zato što si ga “pobijedila”. Nego zato što tvoje tijelo više nema resursa za njega.

I u tom trenutku, čudovište koje je obuzimalo kompletan tvoj život, misli, snove, razgovore s prijateljicama, guglanje simptoma u tri ujutro… to čudovište postaje budala. Gubi svoj čupavi stisak. Ne nestaje potpuno, ali se smanjuje do zdravih razmjera. Do veličine u kojoj ga možeš pogledati i reći “aha, tu si, vidim te, ali više me ne jedeš”.

Tvoja fasija pamti svaki strah koji si ikad držala. Tvoja kralježnica nosi tragove svih noći kad si bila sigurna da dolazi katastrofa koja nikad nije došla. Tvoje tijelo zna koliko energije je potrošeno na čudovišta koja su na kraju bila samo sjene.

I sad dolazi stvar koju Buda zna, a mi zaboravljamo: život je patnja, osim ako postaneš nevezan. Ne u smislu “baš me briga za sve”. Nego u smislu “epidemija, pa šta?”. Nećeš kao budala srljati u zaražena područja. Nećeš ignorirati opasnost. Ali nećeš ni sjediti doma paralizirana strahom da ti vjetar ne donese virus u usta.

Nevezanost nije ravnodušnost. Nevezanost je kapacitet tvog tijela da podnese stvarnost bez kolapsa. Tvoj nervni sustav može biti reguliran usred kaosa. Tvoja krv može teći mirno dok svijet oko tebe gori. To nije hladnoća. To je snaga.

“Pa ako mi je i zadnji dan, neka je raspjevan.” Tako nekako misli Luda dok gleda u Vraga. Luda koja korača prema rubu litice sa cvijećem u ruci i psom uz nogu. Luda koja zna nešto što ostali ne znaju: da je strah samo jedna opcija. I da postoji druga.

Emocije su informacija, ne naredba. Strah ti ne govori istinu. Strah ti govori da tvoj nervni sustav skenira opasnost. A nervni sustav u alarmu sve vidi kao opasnost. I ujutro. I navečer. I u utorak kad ti netko kaže “trebamo razgovarati”.

Jer znaš što strah radi? Onesposobljava. Totalno. Koliko god opasnost bila objektivna, panika samo odmaže. Toliko te onesposobi da ne možeš uspješno izvesti ni najjednostavniju radnju. Skroz zaglupiš. Ostaneš bez razuma. Pokušaj donijeti dobru odluku dok ti adrenalin pršti i kortizol ti gori kroz vene. Nećeš uspjeti. Nitko ne uspije.

Čim ima drame, straha, priče, katastrofe u glavi, to NIJE signal opasnosti. To je traumatska petlja koja traži pažnju. Prava opasnost se osjeća kao mirno “nešto nije ok”. Tiho. Fokusirano. Bez filma u glavi s pet sezona i spin-offom.

I tu dolazi ono što će ti pomoći: šetnja prirodom. Igranje s djecom ili životinjama. Fućkanje ili pjevušenje omiljene melodije. Sve te “gluposti” koje izgledaju nevažno dok ti um vrišti o apokalipsi. Ali te “gluposti” aktiviraju parasimpatikus. Spuštaju kortizol. Vraćaju dah u trbuh. I odjednom, čudovište se smanjuje.

Smijeh je parasimpatička aktivacija. Tvoja dijafragma se opušta kad se smiješ. Tvoj vagus živac se aktivira. Tvoje tijelo prima signal: nismo u opasnosti. Možemo se smiriti. Zato je smijeh lijek koji nitko ne propisuje.

I evo ti zadatak koji zvuči jednostavno a mijenja sve: razvrstaj svoje strahove. Kao knjige na police. Kao odjeću u kutije. Ovaj je strah od gladi (zato kupujem brašno iako nikad ne pečem kruh). Ovaj je strah od prevare (zato ne kupujem kineske rezance iako su savršeno ok). Ovaj je strah od manipulacije (zato ne čitam vijesti ili ih čitam kompulzivno, oboje iz istog razloga). Ovaj je strah od ekonomske krize (zato kupujem jeftiniji namještaj iako želim onaj drugi).

Kad imenujemo strah, smanjuje se. Tvoj prefrontalni korteks se uključuje. Amigdala se smiruje. Ono što je bilo čudovište postaje… samo emocija. I emocije prolaze. Sve prolaze.

Sve ih u vreću skupi i preko ruba baci. Pa opet kad se pojave, kao što prašinu brišeš. Redovito. Bez drame. Bez uvjerenja da je ovaj strah “poseban” i “opravdan” i “drugačiji od svih ostalih”. Svi su isti. Svi su kemija. Svi prolaze.

I u svemu tome, otkrij svoju polugu oslobođenja. Prekidač koji pali svjetlo u mračnoj sobi kad zagusti. Možda je to pjesma. Možda je to šetnja. Možda je to prijateljica koja te nasmije. Možda je to pas koji te gleda kao da si najvažnija osoba na svijetu (jer za njega jesi).

Pretvori čudovišta u budale. Pogledaj ih, imenuj ih, nasmij im se. I obnovi se tako. Jer to je tvoj preporod. Preporod vitalnosti i živosti koji dolazi kad prestaneš hraniti strah svojom energijom.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥