Puštanje za davanje (ili: zašto ne možeš dati dok je čaša prepuna)

Koliko ti uspijeva, u općoj atmosferi kaosa, birati vlastitu liniju života? Iskreno biti u miru kad je oko tebe nemir? Bez straha dok se svi oko tebe utapaju u masovnom strahu? Pitam ozbiljno. Jer znam da osciliraš. Svi osciliramo. Kao da stojiš na klackalici i pokušavaš održati ravnotežu dok ti netko s druge strane skače gore-dolje i viče o apokalipsi.

I to je ok. Oscilacija je ljudska. Tvoje tijelo nije dizajnirano da bude nepomično usred oluje. Tvoja kralježnica zna kako se savijati s vjetrom. Tvoja krv teče različitim tempom ovisno o tome što se događa oko tebe.

Ali evo pravog pitanja: što učiniti dok sve stoji u neizvjesnosti? Dok se čini da je cijeli svijet na pauzi, u panici, u čekanju nečega što nitko ne može definirati? Dobro, kažeš, mirovati, kontemplirati, disati. To zvuči lijepo na Instagram citatu s pozadinom zalaska sunca. Ali KAKO konkretno kormilariti kroz taj gusti ocean energija da ostaneš na svojoj odabranoj varijanti stvarnosti?

Tvoj nervni sustav prima kolektivni signal kaosa i reagira kao da je tvoja osobna uzbuna. Tvoja amigdala ne zna razliku između vijesti o globalnoj krizi i lava koji te juri. Za nju je sve jednako prijeteće.

I sad, pazi: ne govorim o slijepom ignoriranju svega u fazonu “briga me za oluju, ja plovim dalje”. To je glupost. To je duhovni bypassing prerušen u hrabrost. Govorim o nečem drugom: o SVIJESTI da se kule ruše, da energija izvana gura i vuče, i da trebaš PAZITI u što usmjeravaš svoju snagu. Jer snaga je ograničena. Pažnja je ograničena. I ako sve daješ u hranjenje straha, neće ti ostati ništa za život.

Pritisak izvana je golem i povuče u vrtlog i najimunijeg pojedinca. Tvoja koža upija tuđu disregulaciju kao spužva. Tvoja fascija drži napetost koja nije ni tvoja. Tvoja kralježnica nosi teret koji nisi ti stavila.

I zato je, pokazuje iskustvo, mudro raditi dvije stvari istovremeno: puštati i davati. Zvuči kontradiktornoNo? Puštati I davati? Da. Jer jedno bez drugog ne radi.

Na unutarnjem nivou: puštaj. Isplakuj se. Redovito. Bez srama. Bez “ma što će ljudi misliti”. Pusti da se ćupovi nakupljenog emotivnog sadržaja izliju. Možda si ti imuna na vijesti, ali netko tvoj blizak nije, i eto te u trenu glave obješene na kolektivnu mrežu, u mislima o ekonomiji i posljedicama i što ako i kad će i kako ćemo.

Plakanje je biološka regulacija. Suze doslovno sadrže stres hormone. Kad plačeš, ti ih IZBACUJEŠ. Tvoje oči drže oceane koje tvoj um nije smio priznati. Daj im priliku da se isprazne.

Promisli, pa isplači. Tuširaj se često. Kupaj se. Pij puno tekućine. Jer ovo vrijeme diže prastare materijale. Sve ono čuvano u urnama prošlosti. Sve ono iz nesvjesnog što se diže kad se napiješ, samo što si sad trijezna i ne razumiješ zašto te hvata. Sve ono što ljudi uzburkuju svojim strahovima, a ti to pokupiš i nosiš kao da je tvoje.

Tvoja fascija pamti svaki stres koji nisi imala vremena otpustiti. Voda pomaže. Doslovno. Fizički. Tuš nije samo higijena, tuš je reset. Kupka nije luksuz, kupka je regulacija.

Na vanjskom planu: daj. I tu dolazi dio koji nitko ne očekuje. Dok se cijeli svijet povlači u sebe, u strah, u “kako ću JA preživjeti”, ti se okreni van. Daj si vremena za davanje. Davanje sjaja drugima na bilo koji način: riječju, djelom, prisutnošću.

Davanje aktivira potpuno drukčiju kemiju u tijelu. Tvoj nervni sustav se regulira kad pomaže drugima. Tvoja krv teče drugačije kad si usmjerena van umjesto unutra. Oksitocin raste. Kortizol pada. Fiziologija, ne filozofija.

To pomaganje mogu biti sitnice. Odeš staroj osobi u dućan. Doneseš nešto. Prevezeš nekoga. Nazoveš nekoga tko je sam. Ne planiraš svoj bijeg, nego razmišljaš koju vrijednost možeš dati u ovoj situaciji. I to te, paradoksalno, čini bogatom. Održava te u liniji blagostanja. Jer kad DAJEŠ, to znači da IMAŠ. I to “imam” se registrira u tijelu dublje od bilo kojeg afirmacijskog ponavljanja.

Princip služenja razlikuje pune od praznih. Ne novčano pune, nego energetski. Oni koji žive “u se, na se i poda se” izgledaju prazno čak i kad imaju sve. Oni koji su usmjereni na druge, na zajednicu, s tihom mišlju “što mogu učiniti da svijet bude ljepši” zrače puninom čak i kad nemaju ništa.

I znaš što se događa u ovakvim vremenima? Promjena vrijednosti. Svi oni potplaćeni, manje poštovani, nevidljivi, oni koji čiste, nose, voze, liječe, brinu… postaju ključni. U njih su položene nade. Umjetni nokti i trepavice i filtrirane fotografije nekako otpadnu s liste prioriteta kad se dogodi nešto pravo. I odjednom se vidi tko je zapravo bitan.

Tvoje tijelo zna razliku između površnog i suštinskog. Tvoja kralježnica se uspravlja uz ljude koji DAJU. Tvoja koža se opušta u prisutnosti onih koji služe. Tvoj nervni sustav prepoznaje puninu.

I da, bit će mnogo vijesti, teorija, informacija. Bit će ih toliko da ćeš imati košmar u glavi od puno glasova, stručnih, osobnih, onih od povjerenja. I svaka te može povući u vrtlog. ALI: svaka ti može biti i poticaj za puštanje. Vidi gdje te bocka i pusti. Vidi što se diže i daj mu prostora da izađe. Koristi ovaj period za čišćenje svega što više ne služi, u psihi i materiji.

Ovo je prilika za povratak svojoj golotinji. Izvornosti. Onom dijelu tebe koji postoji ispod svih slojeva, masaka, uloga, očekivanja. Tvoje tijelo čeka taj povratak. Tvoja kralježnica se ispravlja kad skineš ono što nije tvoje.

Biljke pomažu. Svjesna disanja pomažu. Joga istezanja pomažu. Zašto? Jer imaš onoliko energije na raspolaganju koliko ti je tijelo opušteno. A kad je strahom stegnuto, ljudi tonu. Fascija se steže. Dah postaje plitak. Krv sporije cirkulira. I odjednom nemaš resursa ni za sebe, a kamoli za druge.

Stoga razvij naviku puštanja straha. Ne kroz borbu s njim, nego kroz davanje i djelovanje. Primi se bilo kakve sitnice, čišćenja, akcije. I daleko iza tebe ostaju stare priče, obavijesti, nova stručna mišljenja koja ti samo pune glavu bez da ti pune život.

Jer bit će ono što odabereš za sebe. Birati možeš svjesno i uspješno jedino kad si opušteno i čisto biće. Iz grča ne biraš. Iz grča reagiraš. I reakcija nikad nije izbor.

Tvoja zdjelica zna razliku između izbora i reakcije. Tvoj dah se produbljuje kad biraš. Tvoje tijelo se širi kad djeluješ iz jasnoće umjesto iz straha.

Kontempliraj upravo ovo: Kojom svojom vibracijom ostajem u liniji sjaja svog života da mogu davati? Kad možeš davati, to znači da imaš. I još važnije, to znači da si zdrava osoba. U tom odgovoru je ključ svega.

Puštanje za davanje. Ne jedno ili drugo. Oboje. Istovremeno. Puštaj unutarnje fluide, suze, boli, strahove. I onda se, prazna i čista, okreni van i pitaj: što mogu dati?

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥