Znaš onu priču o usklađenosti? Usklađenost/poravnanje s Višom svrhom, Svojim Sebstvom, Voljom Univerzuma, Božanskom namjerom, Suštinskom prirodom? E sve to u osnovi je isto – a znači USKLAĐENOST S VLASTITIM RITMOM. To je ono što čuješ kad slušaš kako se, recimo, glasaju ptice – vrapčići imaju jedan tempo I glas, vrane drugi… Ili vjetrovi – neki su blagi I fini, povremeno dahnu, drugi luđački udaraju… Da skratim – tako ima svatko od nas. Neki svoj ritam. Nije to rutina – ono “ja ujutro volim to, pa poslije ono I ovo”. Nego baš ritam, više kao način u kojem se stvari odvijaju. Dosljednost sebi Ovo zvuči apstraktno zato što je nevjerojatno…

„Prestani raditi crnu magiju nad samim sobom“ – kažu SUD, LUDA I MAG, Smrt i Pravda. I normalno da svatko od nas pomisli kako se to njega ne tiče, jer pobogu tko zdrav i prav radi to? Ali, radimo svaki puta kada budalimo sa svojom istinom. I još više, kada ludujemo sa svojim glasom. Da, iznutra, ali i izvana. Iznutra znamo mehanizam: imamo neko unutarnje otkrovenje, objavu svoje više svijesti, zakunemo se sebi da ćemo to živjeti, disati i govoriti svaki tren, ali onda na prvoj javnoj pozornici to izrelativiziramo, ne držimo se sasvim, zašećerimo tu istinu… Ne kažemo jasno i glasno kome što treba, i zapravo najgore, ne izrazimo…