Tvoja Čaša Vina U 22:17 Nije Užitak, To Je Bijeg Od Osjećaja Koji Čeka Da Ga Progutaš

Znaš točno o čemu pričam. Ona čaša. Ne ona prva, društvena, uz večeru. Nego ONA. Ona koju uliješ kad djeca zaspu i partner gleda seriju i ti kažeš “zaslužila sam” ali obje znamo da nije u pitanju zasluga nego BIJEG. Bijeg od onog osjećaja koji je čekao cijeli dan da ga pogledaš, strpljivo sjedio u pozadini dok si odgovarala na mailove i vozila djecu i bila produktivna članica društva, i sad kad je konačno tiho, sad kad više nemaš izgovor, sad kad bi ga MOGLA pogledati… uliješ vino. I osjećaj se povuče. Do sutra. Kad opet čeka.

Tvoja jetra nosi evidenciju svakog osjećaja koji si utopila umjesto proživjela. Tvoja krv procesuira vino lakše nego emocije koje vino prekriva. Tvoje stanice pamte, čak i kad um zaboravlja, svaki put kad si izabrala trnuće umjesto osjećanja.

I nije samo vino. Nekima je to cigareta. Nekima scrollanje do 2 ujutro. Nekima je to sex s krivom osobom. Nekima rad do iscrpljenosti. Nekima je to kupovina stvari koje ne trebaju. Svima nam je NEŠTO. Neka verzija “brzog fiksa” koji mijenja stanje bez da se bavi uzrokom stanja.

Tvoje tijelo zna razliku između užitka koji hrani i užitka koji trni. Tvoja koža osjeća razliku između čaše koja slavi i čaše koja bježi. Tvoja krv teče drugačije kroz sustav koji se opija iz radosti i sustav koji se opija iz očaja.

“Ali ja ZASLUŽUJEM opuštanje nakon napornog dana!” Da. Zaslužuješ. Pitanje je samo: je li ovo opuštanje ili anestezija? Jer opuštanje te ostavlja osvježenu. Anestezija te ostavlja praznu, s istim osjećajem koji čeka sutra, samo sad s glavoboljom kao bonusom.

I ti obrasci, te “poluge” kako ih zoveš, te mehanizme koji te vuku prema istim izborima iznova i iznova iako ZNAŠ da ti ne služe, oni nisu mysteriozni. Oni nisu “karma iz prošlih života”. Oni su rane. Jednostavne, ljudske, rane koje su nastale negdje nekad i od tada upravljaju tvojim izborima iz sjene.

Tvoja zdjelica drži traume koje nisi znala da pamtiš. Tvoji kukovi nose strahove iz djetinjstva prerušene u “preferencije”. Tvoja kralježnica je arhiva svakog trenutka kad si se osjećala odbačeno, nevoljeno, nedovoljno, i sad ti te arhive diktiraju izbore kao da su zakoni fizike.

Ona koja puši kao dimnjak? Negdje je naučila da nije sigurno potpuno disati. Ona koja bježi od svakog odnosa? Negdje je naučila da bliskost jednako bol. Ona koja se veže za ljude koji je guše? Negdje je naučila da je ljubav gušenje i sad je sve drugo čudno, hladno, “kao da me ne voli dovoljno”.

I ne, nećemo sad psihoanalizirati do besvijesti. Jer analiza bez akcije je samo još jedan oblik odgađanja. Još jedan način da PRIČAŠ o problemu umjesto da ga OSJETIŠ. A problem se ne rješava u glavi. Problem živi u tijelu. I u tijelu se mora riješiti.

Tvoje stanice drže obrasce starije od tvog svjesnog sjećanja. Tvoja koža nosi emocije koje um ne zna imenovati. Tvoja krv cirkulira kroz rane koje nikad nisi vidjela ali koje upravljaju svakim izborom koji napraviš iz “navike”.

“I što da radim? Ne smijem više piti vino?” Smiješ. Ali probaj ovo: sljedeći put kad posegneš za čašom, STANI. Samo sekundu. I pitaj svoje tijelo: od čega bježim? Koji osjećaj pokušavam utopiti? I onda, ako STVARNO želiš vino, popij ga. Ali ako osjetiš da je odgovor “bježim od nečega”, onda sjedni s tim nečim. Pet minuta. Bez fiksanja. Bez analiziranja. Samo budi s tim osjećajem i diši.

Neće biti ugodno. Doslovno nitko na svijetu nije rekao “obožavam sjediti sa svojim bolnim emocijama, to mi je hobby”. Ali znaš što je još manje ugodno? Dvadeset godina istog obrasca. Dvadeset godina istog bijega. Dvadeset godina buđenja s osjećajem da si opet propustila nešto bitno, samo ne znaš što.

Tvoje tijelo čeka da mu dopustiš da osjeti. Tvoja koža čezne za dodirom emocije koju izbjegavaš. Tvoja krv želi očistiti, želi proteći kroz tu blokadu, ali joj stalno zatvaraš put čašom, cigaretom, distrakcijom.

I te suze koje ponekad procure uz tužni film? To nije slabost. To je tvoje tijelo koje koristi jedinu priliku koju mu daješ da izbaci ono što drži. “Ma plačem na film” kažeš. Ne. Plačeš na SEBE. Film ti je samo dao dozvolu.

Daj si tu dozvolu i bez filma. Daj si tu dozvolu i bez vina. Daj si tu dozvolu nasamo, u tišini, s rukom na srcu i pitanjem: što me boli?

Tvoje srce čeka to pitanje. Tvoja kralježnica se opušta kad napokon netko pita. Tvoja koža postaje mekša, propusnija, spremna pustiti van ono što godinama drži unutra.

I granice. Da, granice. Jer emocije bez granica su poplava. Emocije bez korita su razaranje. Ne trebaš OSJEĆATI SVE ODJEDNOM. Ne trebaš se raspadati da bi bila autentična. Možeš reći “ok, ovo je dosta za danas, nastavit ću sutra”. Možeš staviti emociju u ladicu i otvoriti je kad imaš kapacitet. To nije potiskivanje. To je mudro doziranje.

Rijeka bez obala nije rijeka. Rijeka bez obala je poplava. I tvoje emocije trebaju obale. Trebaju strukturu. Trebaju tebe da kažeš “da, osjećam te, i znam kad stati”.

Tvoja kralježnica drži strukturu za tvoje emocije. Tvoja koža je granica koja određuje što ulazi i što izlazi. Tvoja krv teče u koritu koje TI definiraš, ne koje definira stara rana ili tuđa očekivanja.

Prepoznaj gdje si drugačija. Što je TVOJ način procesiranja. Nekima je to ples. Nekima pisanje. Nekima je to trčanje do iznemoglosti. Nekima razgovor s pravom osobom. Nekima je to seks koji ne bježi nego SUSREĆE, gdje kroz tijelo prolaziš ono što um ne zna izraziti.

I pohrani to u mišiće, kaže mudrost. Diši zahvalnost u tetive. Jer tamo, na spoju kosti i mišića, skupljaju se emocije. I tamo ih možeš dotaknuti, pomicati, oslobađati. Ne u glavi. U tijelu.

Tvoji mišići čekaju da im daš novi zadatak. Tvoje tetive drže napetost koja bi mogla biti snaga. Tvoje kosti znaju da možeš nositi više nego što misliš, samo trebaš prestati bježati od težine.

Vino može biti užitak. I voda može biti lijek. Razlika je u namjeri. Razlika je u iskrenosti. Razlika je u tome piješ li da slaviš ili piješ da zaboraviš.

Ti znaš razliku. Tvoje tijelo uvijek zna. Samo ga pitaj.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥