Kad Tvoj Nervni Sustav Misli Da Je Ljubav Domaća Zadaća Koju Možeš Prepisati Od Mame

Hoćeš pravi partnerski odnos? Gdje zajedno nosite terete? Gdje suvereno stojite jedno uz drugo bez da jedan stalno glumi roditelja a drugi dijete koje se pravi da sluša ali zapravo radi što hoće?

Onda iscijeli unutarnje dijete, kaže ti spiritualni coach na Instagramu s fontom koji izgleda kao da ga je pisao anđeo koji je tek naučio koristi Canva. I odma dodaju: “Iscijeli i svog unutarnjeg roditelja!” Kao da imaš cijeli obiteljski sistam u sebi koji glumi reality show bez produkcijskog budžeta.

Tvoja kralježnica se odmah stegla kad si pročitala “iscijeli unutarnje dijete” jer zna da to nije posao koji se odrađuje kroz meditaciju od pet minuta s lavandom i Spotify playlistom “Inner Child Healing Vibes”.

I sad dolazi plot twist koji nitko ne kaže jer bi im urušio cijeli coaching biznis model: unutarnje dijete nije entitet. Unutarnje dijete nije malo biće koje živi u tebi i traži zagrljaj. Unutarnje dijete nije avatitar kojeg možeš pozvati na razgovor uz kavu.

Unutarnje dijete je zamrznuti neuro-sklop. Somatska uspomena. Obrazac koji se pali kad fraktal dobije trigger. To je način na koji tvoj nervni sustav reagira na određene stimuluse jer je davno naučio: “Ovako se preživljava.” I sad ti, trideset godina kasnije, voziš tu istu autocestu misleci da je to tvoj karakter, tvoja osobnost, tvoja “sudbina u ljubavi.”

Emocije trebaju da teku, da se kreću. Zato su blagoslovljene i suze i smijeh i vriske i tuge. Zaslužuju našu pažnju. Ali ne zato što su “duhovne poruke” ili “zov duše.” Nego zato što su fiziološki procesi koji moraju teći kroz tijelo da bi se nervni sustav mogao regulirati.

Kad se kreću one, kreće se i naš život. Ne zato što “vibriramo više.” Nego zato što dereguliran sustav ne može procesirati informacije iz Polja. Zaglavi se u jednom tonu. U jednoj frekvenciji. I onda život izgleda kao Groundhog Day ali s više anksioznosti i manje Billa Murraya.

A kod većine ljudi emocije ne teku. Stoje na glavi, natovarene, zamrznute od ranih nogu. Društveno programiranje od prvog dana: “Nemoj plakati.” “Nemoj vikati.” “Budi dobar.” “Ne pravi scenu.” I tijelo nauči: osjećaj = opasnost. Izražavanje = kazna. Potiskivanje = sigurnost.

Tvoja dijafragma već zna tu priču. Tvoja koža pamti svaki put kad si progutala plač. Tvoje kosti nose teret svih osjećaja koje nikad nisi smjela izraziti jer bi to bilo “previše”, “nepristojno”, “sebično”.

Bila sam jučer u gostima, kod prijateljice, i svjedočila divnoj sceni koja je zapravo bila majstorski primjer emocionalne manipulacije u akciji. Ona se igra sa sinom Markom, u jednom trenu mu kaže: “Hoćeš me poljubiti?” Mali kaže “ne.” Ne da mu se, sav je u igri, fokusiran na svoje. Ona ponovi: “Pa daj me poljubi, bolje ću se osjećati.”

Mali opet “ne.”

I ja se uključim. “Bravo, Marko, to je to!”

Ona meni, sarkastično: “Baš ti hvala prijateljice, očekivala sam da si mi podrška.”

Ja njoj: “Hvala tebi, na prilici da svi nešto osvijestimo. I btw, jesam ti podrška.”

Ona: “Pa kako?”

Tvoja krv već zna gdje ovo ide. Tvoj puls prepoznaje dinamiku. Tvoje tijelo osjeća težinu onoga što slijedi.

I objasnim joj što je učinila. Rekla si djetetu da ćeš se bolje osjećati ako te poljubi. U čemu je problem? Problem je što si djetetu poslala poruku: tvoja emocionalna stabilnost ovisi o tome hoće li on napraviti ono što ti želiš. Tvoja sreća je u njegovim rukama. On je odgovoran za to kako se ti osjećaš.

“Pa nisam rekla da me MORA poljubiti, nego da ću ja biti sretnija kad me poljubi!”

Točno je u tome problem.

Ako hoćeš biti sretnija, odi radi jogu. Meditiraj. Diši. Šta god. Tvoja sreća nije izvana, nego u tebi. I nije nitko drugi odgovoran za to kako se ti osjećaš, osim tebe. Ne partner. Ne djeca. Ne prijatelji. Ne terapeut. Ti.

Kad učiš dijete tome, stvaraš odraslog čovjeka koji ili udovoljava drugima na svoju štetu, prilagođava se i radi što god će drugoga učiniti sretnim… plus mu temeljiš svijest da mu je sreća izvana. Stvaraš nesretnog emocionalnog ovisnika koji će cijeli život tražiti ljubav kroz služenje, ugađanje, gušenje vlastitih potreba.

Tišina. Skužila je. Počela se grohotom smijati. “O jebote…”

Da, čovječe. Zamisli koliko takvih mehanizama je u nama. Koliko puta dnevno radiš istu stvar sebi. Koliko puta u odnosu s partnerom gasiš svoj glas jer “ne želim da se osjeća loše.” Koliko puta progutaš potrebu jer “on već ima dovoljno problema.” Koliko puta nosiš tuđi emocionalni teret kao da je tvoja krivnja što netko drugi ne zna regulirati svoj sustav.

Tvoja kralježnica nosi tih bezbrojnih “progutala sam” kao težinu koja se nikad ne spusti. Tvoja koža pamti svaki put kad si rekla “dobro sam” dok ti je krv vrištala drugačije. Tvoje kosti drže sve te “nije važno” kao strukturu koja polako kolabira.

I to je poanta ovih karata koje su izašle kad sam pitala što je važno učiniti ovaj tjedan za maksimalno usklađenje: 3 Pehara, Umjerenost, 2 Pehara. Sve one čaše koje nosimo. Svi ti ćupovi puni tuđih emocija, tuđih očekivanja, tuđih neispunjenih potreba koje smo preuzeli kao da su naše.

Vrijeme je da ih ispraznimo. Ne kroz “duhovni ritual.” Kroz regulaciju nervnog sustava. Kroz dozvolu da emocije teku. Kroz prepisivanje fraktala koji kaže: “Ja sam odgovorna za sve.”

Tko zna koja su sve uvjerenja i mehanizmi utisnuti u toj mladoj ranjivoj dobi dok nemaš kritički stav, pa rasteš dalje s tim uzimajući zdravo za gotovo. I koliko god treniraš afirmacije, pišeš ciljeve, vizualiziraš…

Neće tvoj sustav u lijevo ako iz pozadine radi komanda desno.

A komanda je isključivo somatska. Upisana u nervnom sustavu. Neće ti sustav u ravnopravno partnerstvo ako ga komanda usmjerava u služenje. Neće u obilje ako komanda nalaže “daj, žrtvuj se, tvoje potrebe nisu važne.”

Stoga je ovaj tjedan jako podržano učiniti emotivno restrukturiranje. Ne kroz “iscjeljenje unutarnjeg djeteta” kao da razgovaraš s imaginarnim prijateljem. Nego kroz regulaciju. Kroz dozvolu da tijelo procesuira ono što je godinama držalo zamrznuto.

Uzmi si lagano vrijeme za njegovanje sebe. Obrati pažnju na ono što ugrožava tvoju sigurnost iznutra. Kralj Mačeva i 4 Dinara te pitaju: gdje je tvoja kreativnost svezana zbog sigurnosti? Gdje živiš mali život jer ti se čini da je veliki previše opasan? Gdje si zakopala vlastitu snagu jer je tvoj rani imprint rekao “budi tih, budi mala, ne pravi probleme”?

Ako možeš, oslobodi se u vodi. Bilo kroz vježbe u kadi ili u moru. Morsko radovanje. Ne zato što je voda “čisti energiju” ili “pere čakre.” Nego zato što parasimpatikus obožava vodu. Nervni sustav se regulira kroz toplinu, plutanje, opuštanje koje dolazi kad tijelo osjeća podršku izvana.

Tvoja koža to već zna. Tvoj puls uspori kad udješ u toplu kadu. Tvoje stanice se opuste kad more nosi težinu tvog tijela umjesto da ti nosiš svoju i tuđu.

Osjetiš u tijelu kako i gdje ti to titra i pustiš. Kroz istezanje. Kroz lijevanje emocija. Plači ako dođe plač. Smij se ako dođe smijeh. Kašlji ako grlo treba ispustiti nešto što godinama držiš. Pusti da se izrazi i proteče.

Ne postavi se kao svekar koji ocjenjuje “je li ovo dovoljno duhovno” ili “radim li to dobro.” Samo dopusti. Tijelo zna što treba. Tvoja krv nosi ritam koji je stariji od tvog uma. Tvoje kosti pamte kako se puštanje osjeća kad nema kontrole koja sve glumi.

Uzmi si mir da rekonstruiraš svoju vrijednost. 4 Mača i 8 Dinara govore: mir znači mali odmak iz svakodnevnih borbi i promišljanje o svojim starim i novim licima.

A lica su identiteti. I nastaju iznutra, ne izvana. Ono kako se osjećamo iznutra se odražava na van. Tako izgledamo izvana. Čak i kad šminka pokušava zavarati, upravo boja previše nešto otkriva. Možeš staviti highlighter i konture koliko hoćeš, ali ako ti nervni sustav vrišti, koža će to pokazati.

Tvoje lice nosi sve tvoje fraktale kao mapu. Tvoja koža priča priču koju tvoj um odbija čuti. Tvoja čeljust drži sve neizgovorene “ne” koje si progutala da bi bila voljena.

Ključ je iscjeljenje unutarnjeg djeteta. Ali ne onako kako to prodaju na workhopovima za 300 eura s kristalima i sage-om. Otkrij u miru gdje je stisnuto i rastereti ga. Pusti ga da se kreće po svom. Ne kroz razgovor. Ne kroz vizualizaciju. Kroz regulaciju nervnog sustava koji je zamrznuo tu konfiguraciju kao “normalno.”

I izgradi najboljeg unutarnjeg roditelja. Ne imaginarnog. Nego stvarnu sposobnost da daš sebi ono što nisi dobila. Da budeš prisutna svom tijelu. Da čuješ potrebe prije nego postanu vriskovi. Da kažeš ne prije nego tijelo uđe u shutdown.

Tvoja krv to već pokušava. Tvoj puls te upozorava prije nego um registrira. Tvoje kosti znaju razliku između “moram” i “želim” ali ti si naučila ignorirati taj signal.

Možda si napušteno dijete. Možda zanemareno dijete. Možda dijete koje se smijalo do trena neke traumatične promjene pa je naučilo da radost nije sigurna, da spontanost donosi opasnost, da je bolje biti budna nego opuštena.

Nađi svoje pravo unutarnje dijete. Ne kao entitet. Nego kao obrazac. Kao zamrznuti moment kad je tvoj sustav rekao “ovako ću preživjeti.” I reguliraj taj sustav. Tretiraj svoje tijelo kao dobar roditelj tretira dijete: s pažnjom, prisutnošću, bez osuđivanja.

Pričala sam s mnogim majkama koje su tek nakon majčinstva shvatile što znači ova Tarot uputa “budi sebi majka.” Te žene su se dugo zanemarivale, stavljale na zadnje mjesto, živjele u fraktalu “moje potrebe nisu važne.” A dolaskom djeteta su, brinući o njemu, naučile brinuti o sebi.

Poprilično apsurdno. Ne zbog sebe, nego zbog djeteta. Ali je vremenom i svjesnim radom to došlo Zbog Sebe jer i ja Vrijedim.

Tvoje tijelo to već zna. Tvoja krv cirkulira tu istinu svaki dan. Tvoje stanice čekaju da um konačno dopusti ono što koža već osjeća: ti si vrijedna. Ne kroz služenje. Ne kroz žrtvovanje. Ne kroz nošenje tuđih tereta. Nego samo zato što postojiš.

I ne, to nije sebično. To je fiziologija. Dereguliran nervni sustav ne može voljeti. Ne može biti prisutan. Ne može davati iz obilja. Može samo davati iz manjka, iz krivnje, iz straha da će biti napušten ako ne bude “dovoljan.”

Reguliran sustav ne treba dokazivati vrijednost. Reguliran sustav živi iz nje. I onda partnerski odnos postaje ples, ne rad. Postaje uzajamnost, ne transakcija. Postaje prostor gdje dvoje reguliranih sustava stvara nešto treće, ne gdje jedan nosi drugog dok oboje tonu.

Eto, to je naš proces. Ne ovaj tjedan. Nego svaki dan. Sve dok fraktal ne prepoznaš, dok brazdu ne prepišeš, dok se nervni sustav ne regulira. Sve dok tvoja krv ne zaboravi stari ritam i ne nauči novi: “Ja sam sigurna. Čak i kad ne nosim sve. Čak i kad ne ugađam svima. Čak i kad kažem ne.”

Uživaj u tome. Ne kroz ekstatičnu radost. Nego kroz miran, spokojan osjećaj kad tijelo konačno spusti teret koji nikad nije bio tvoj za nositi.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO procesira emocije, fraktale i brazde čeka te ovdje. 🔥