Ljubav Ne Veže (Ali Tvoja Mržnja Ima Čelične Lisice)

“Pa veže nas ljubav” kaže ti prijateljica o bivšem s kojim se razvela prije tri godine ali još uvijek zna točno što je objavio na Instagramu, s kim je bio na kavi u utorak, i ima posebnu notifikaciju za njegove storyje iako su se navodno “lijepo razišli” i “ostali u dobrim odnosima”. Ljubav. Da. Sigurno. To je sigurno ljubav a ne opsesivno praćenje koje bi FBI nazvao surveillance operation.

Tvoje tijelo zna razliku između ljubavi i vezanosti. Ljubav teče, širi, otvara rebra prema zraku. Vezanost steže, grči, drži čeljust stisnutom i noću dok spavaš. Tvoja krv prepoznaje okove čak i kad ih um naziva romantikom.

Evo istine koju nitko neće staviti na motivacijski poster: ljubav je jedino što NE veže. Sve ostalo veže. Projekcije vežu. Nade vežu. Očekivanja vežu. Bijes veže. Razočaranje veže.

Ali ništa, NIŠTA ne veže tako čvrsto kao sukob.

Dva čovjeka koja se mrze povezanija su od dva koja se vole. Provjeri. Razmisli o osobi koju “ne možeš smisliti” i primijeti koliko MENTALNOG PROSTORA ta osoba zauzima u tvom danu. Koliko unutarnjih razgovora vodiš s njom. Koliko energije trošiš dokazujući (u glavi, nikad naglas, naravno) zašto si ti u pravu a ona u krivu.

(Čestitam, upravo si joj poklonila još deset minuta svog života. Besplatno. Ona ne zna. Ti znaš. Tvoj kortizol definitivno zna.)

Sukob je energetski klinč. Dva tijela zaglavljena u stisku koji nijedan ne želi pustiti jer puštanje izgleda kao poraz. Tvoja fascija pamti svaku bitku koju tvoj um odbija završiti. Tvoja kralježnica nosi teret svakog nedovršenog rata.

Jedna majka me pitala zašto prema svom dvogodišnjem sinu ponekad osjeća mržnju. Užasnuta je sobom. Ne razumije. Voli to dijete više od svega. A opet, ponekad bi samo nestala.

Gledam dublje. Dijete je čisto. Odnos je čist. Ljubav je stvarna.

Ali otac… otac kojeg fizički nema jer je pobjegao čim je shvatio da roditeljstvo znači odrasti… on je još VRLO prisutan. Ne u sobi. U njenom živčanom sustavu.

Ona je otišla iz veze. Ispravno. Hrabro. Ali bijes? Bijes je ostao. I sad, svaki put kad pogleda sina koji nosi pola očevih gena, pola očeve vibracije, pola očevog lica… tijelo reagira. Ne na sina. Na nedovršeni rat s ocem.

Dijete je nevino. Dijete je čisto. Ali tvoje tijelo ne razlikuje frekvenciju od izvora. Tvoja koža reagira na vibraciju, ne na osobu koja je nosi. I dok mržnja živi u tvojim stanicama, ona će se aktivirati kad god je nešto podsjeti. Makar to bio dvogodišnjak koji samo želi mlijeko.

Ovo je mehanizam koji nitko ne objašnjava: sukob te drži vezanom za osobu od koje bježiš. Što više guriš protiv, to si bliže. Što više dokazuješ da si u pravu, to više energije daješ tom odnosu. Kao da se boriš s katranom. Svaki udarac te lijepi čvršće.

I najgore? Radiš to u snu. Doslovno. Stišćeš zube. Stežeš čeljust. Vodiš ratove koji su davno završeni u tijelu koje ne zna da je mir potpisan.

(Tvoja čeljust upravo sad… je li opuštena? Provjeri. Da, UPRAVO SAD dok čitaš. Vidim te. Znam da stiskaš. Opusti.)

Puštanje nije slabost. Puštanje je aikido duše. Kad te netko udari energijom, ne vraćaš istom silom. Primaš. Propuštaš. Koristiš njihovu snagu da ih odvedeš tamo kamo su ionako krenuli, dok ti izmilaziš s puta. Tvoje tijelo zna ovaj ples. Tvoja krv pamti kako je teći umjesto se sudarati.

Ta majka je dobila zadatak: vidi sebe i oca kao tinejdžere. Ne kao roditelje, ne kao propali par, ne kao žrtvu i krivca. Kao dvoje mladih koji su se spojili iz snova i filozofija koje nisu preživjele test stvarnosti.

I odjednom, nema mržnje. Ima razumijevanje. Ima čak nježnost. Dvoje klinaca koji nisu znali u što se upuštaju.

Tako se pušta sukob. Ne tako da opraštaš s visoka. Nego tako da vidiš čovjeka PRIJE nego je postao neprijatelj.

Svaki sukob je zamrznuti trenutak u kojem ste oboje bili ranjivi i niste znali bolje. Tvoja koža može otopiti taj led ako joj dopustiš. Tvoja kralježnica može ispustiti teret ako prestaneš dokazivati da si ga nosila s pravom.

Mars ulazi u Ovna ove sedmice. Ostat će pola godine. Bit će sukoba svugdje. Vanjskih, unutarnjih, globalnih, intimnih. Mržnja će se dizati kao temperatura u kolovozu.

I ti imaš izbor: jahati taj val ili ga pustiti da te odnese.

Jahanje izgleda ovako: tvoj bijes, tvoji nedovršeni ratovi, tvoja potreba da dokažeš, istjeraš, pobijediš… sve to čeka da se aktivira. I hoće se aktivirati. Na prvog taksista koji te iznervira, na kolegu koji te prekine, na partnera koji zaboravi ono što si rekla sto puta.

Puštanje izgleda ovako: osjeti naboj. Nemoj ništa raditi s njim. Doslovno NIŠTA. Ne analiziraj. Ne objašnjavaj. Ne brani se. Ne napadaj.

Samo diši u to.

Dah je jedino oružje koje ne ranjava. Tvoja dijafragma zna kako rastopiti klinč ako joj daš vremena. Tvoja pluća znaju kako propustiti ono što tvoj um želi zadržati i mljeti do beskonačnosti.

Gdje se boriš a prije si podržavala? Gdje dokazuješ a prije si slušala? Gdje stiskaš čeljust a prije si se smijala?

To je tvoj sukob. To je tvoja točka vezivanja. To je lanac koji te drži bliže osobi koju “mrziš” nego osobi koju voliš.

I možeš ga pustiti. Upravo sad. Ovaj dah.

Ne zato što su oni zaslužili oproštaj.

Zato što si ti zaslužila slobodu.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥