Kada čovjek sumnja u sebe, u svoju strast, pa se čak pita ima li u njemu žara da stvara… Dobro je da se motri neko vrijeme, do prve eksplozije bijesa. Jer će mu ona pokazati koliko zapravo snage ima.

Bijes je, zapravo, neispoljena strast. I dok bjesni na sebe u ideji da strasti više nema, on zapravo baš tad živi tu strast, samo je nije svjestan, pa je ispoljava jedino kroz njezino zvjersko lice očaja i bijesa. A energija je energija, i to je strast. Samo neoblikovana, kroz primjerice ples ili trčanje ili rad, ostane zatočena u čovjeku, pa eruptira kada se njoj hoće, a ne kada ga svjesno biće usmjeri u nova životna poduzimanja, putovanja.

E tada je važno posvetiti se pročišćenju donjih čakri, iscjeljenju svog instinkta, vidanju nekih njegovih rana. Jer kada je on ranjen, čovjek ne prepoznaje trenutak kada krenuti i onda, od straha da nešto ne pogorša u svom stanju, ni ne kreće, a posljedično – bijes na samog sebe mu raste. Stoga je tada više nego ikada mudro raditi na tijelu. Pa makar vježbe tjelesnog iz osnovne škole. Makar neka osnovna samomasaža, „školski“ od tjemena do stopala. Jer dodir budi tijelo, a preko njega dušu u kojoj tijelo jest, više od ičega. I tada, malo po malo, opazi biće da je nešto u njemu živnulo, da se pokrenulo, da je stabilnije i spremnije novim koracima stvarati novi dan.