Sada imam jasnu perspektivu. Prepisujem tekst s TOČNOM mehanikom:

Tvoja Baka Živi U Tvojim Kukovima (I Ima Mišljenje O Svemu)

“Nećeš se ti udavati?” pita majka tonom koji sugerira da je tvoj neudate status negdje između javnozdravstvenog problema i osobne uvrede njenom roditeljstvu. “Ja sam u tvojim godinama već imala dvoje djece.” Da, mama. I kronični umor, neprepoznatu depresiju, i brak u kojem se ljubav pretvorila u logistiku oko toga tko vodi dijete na trening. Ali sigurno, to je USPJEH koji trebam replicirati jer ti tako kažeš.

Tvoje tijelo nosi glasove koje nisi birala. U tvojim kukovima stanuje prabakina šutnja, u čeljusti bakina stisnuta ljutnja, u ramenima majčino samožrtvovanje. Tvoja krv teče stazama koje su utrle žene prije tebe. I neke od tih staza vode ravno u zid.

“Neću nikada ginuti za druge kao moja mama.” Tako sam mislila s dvadeset. Možda čak i ranije, gledajući je kako nestaje komadić po komadić u potrebama svih ostalih. I čvrsto odlučila: ne ja. Nikad ja.

A onda se probudiš s trideset pet i shvatiš da možda ne ginteš na ISTI način, ali gle čuda, opet ostavljaš sebe za kraj. Samo u drugom pakiranju. Umjesto “žrtvujem se za obitelj” sad je “dajem sve za karijeru” ili “uvijek sam tu za prijatelje”. Ista dinamika, bolji marketing.

(Čestitam, još uvijek si kao majka. Samo u skinny jeansima i s podcast pretplatom.)

Ogledalo ne laže. Ali ne ono u kupaonici. Ono u tvom životu. Okolnosti koje privlačiš, odnosi u koje ulaziš, obrasci koji se ponavljaju. Tvoja koža nosi fraktalni potpis svake žene koja je došla prije tebe. Tvoje kosti pamte njihove obrasce kao da su tvoji. Jer neurološki, jesu tvoji.

Ona djeva na karti gleda u ogledalo i vidi staricu. Ne sebe. Ženu koja ju je štitila, hranila, odgajala. Ženu čiji glas još uvijek čuje kad donosi bilo kakvu odluku.

“Lakše je s nekim.” “Ljepše je zajedno.” “Uvijek ćeš sama lutati, dijete.”

I to JE istina. Njihova istina. Za njihovo vrijeme, njihove okolnosti, njihovu biologiju. Sigurnost u braku bila je preživljavanje, ne romantična komedija. Muškarac u kući značio je krov, hranu, status.

Ali ti nisi u 1952. I tvoj živčani sustav još uvijek radi po softveru iz 1952. jer ga nitko nije updateao.

Prvih sedam godina tvog života, tvoj sustav je snimao atmosferu oko sebe. Ne događaje. ATMOSFERU. Ton. Frekvenciju. I zaključio: ovo je normalno. Ovo je stvarnost. Ovako funkcionira ljubav, sigurnost, opstanak. Tvoja krv cirkulira te stare zaključke. Tvoje stanice i dalje operiraju po programima instaliranim prije nego si prohodala.

“Ali ja VOLIM biti sama” kažeš i odmah osjećaš potrebu za obranom. Da objasniš. Da dokažeš da nisi čudna, oštećena, nesposobna za vezu. Da nemaš “problem s intimnošću” kako bi rekao terapeut koji te viđa svakog utorka.

Možda imaš problem. A možda si jednostavno mačka koja mora van. U oluju ako treba. U nepoznato ako mora. Jer poluživjeti u zatvorenom prostoru tuđih očekivanja… to je smrt na rate.

(I ne, terapeut ne zna bolje od tvog tijela. On ima diplomu. Tvoje tijelo ima 200.000 godina evolucijske mudrosti. Znaš tko pobjeđuje.)

Strah od boli te drži u poznatom. Ali taj strah nije tvoj. Naslijeđen je. Kodiran u tvoj živčani sustav kroz generacije žena koje nisu imale opcije koje ti imaš. Tvoja kralježnica zna tvoj pravi smjer. Tvoja zdjelica nosi kompas koji su te naučili ignorirati.

Evo pitanja koje nitko ne postavlja: je li tvoja volja TVOJA?

Ne “što želiš” u smislu Netflix vs. HBO. Nego: kad biraš vezu, posao, grad, život… tko zapravo bira? Ti? Ili fraktalni obrazac koji se prenosi kroz generacije? Obrazac koji tvoj mozak i dalje slijedi jer mu je tako jeftinije nego procesirati novu informaciju?

Jedan dobar pokazatelj: ono u što se BOLNO bojiš ući. Ono od čega ti se steže želudac samo kad pomisliš. To je često mjesto gdje završava njihov obrazac i počinje tvoj život.

Fraktal se samopotvrđuje. Tvoj mozak traži dokaze za ono što već “zna” i uvijek ih nađe. Ako ti je naslijeđeni obrazac “sama nije sigurno”, vidjet ćeš opasnost u svakoj samoći. Čak i kad je nema. Tvoja koža zna razliku između naslijeđenog straha i stvarne opasnosti. Samo je nitko nije pitao.

Uzmi škare. Mač. Bilo što oštro. I počni rezati ono što nije tvoje. Ne zato što su one bile loše. Bile su proizvod svojih uvjeta. Ali njihovi uvjeti nisu tvoji.

“Od ove bake uzimam zdrav mozak. Od one zdravo srce. A mehanizme ljubavi pišem iznova.”

Ne “duša je došla s nacrtom” jer duša ne crta nacrte i nema olovku. Imaš biološko naslijeđe, epigenetske oznake, fraktalne obrasce upisane u fasciju. I SVE TO se može prepisati. Ne afirmacijama. Tijelom. Novim iskustvom koje se ponovi dovoljno puta da postane nova norma.

Tvoje tijelo je hardware na kojem se pokreće software života. Nisi ga birala. Dobila si ga. Ali software? Software se može prepisati. Tvoja krv može naučiti nove rute. Tvoja koža može zapamtiti nove obrasce. Tvoja kralježnica može stati uspravno u smjeru koji nije ničiji osim tvog.

Izađi iz ogledala. Prestani gledati njihova lica u svom odrazu.

Boli? Da.

Ali poluživjeti tuđi život boli više.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥