„Prestani raditi crnu magiju nad samim sobom“ – kažu SUD, LUDA I MAG, Smrt i Pravda. I normalno da svatko od nas pomisli kako se to njega ne tiče, jer pobogu tko zdrav i prav radi to?

Ali, radimo svaki puta kada budalimo sa svojom istinom. I još više, kada ludujemo sa svojim glasom. Da, iznutra, ali i izvana. Iznutra znamo mehanizam: imamo neko unutarnje otkrovenje, objavu svoje više svijesti, zakunemo se sebi da ćemo to živjeti, disati i govoriti svaki tren, ali onda na prvoj javnoj pozornici to izrelativiziramo, ne držimo se sasvim, zašećerimo tu istinu… Ne kažemo jasno i glasno kome što treba, i zapravo najgore, ne izrazimo se iz te punine. Ali to sad nije tema, barem ne primarna.

Ludovanje glasom

Glavna je ovo „izvana“. Kako ludujemo sa svojim glasom izvana. Svaki put kad smo, recimo, prebijeni od umora, ili satrani od goleme težine koja nas stišće u životu, dovodi do ruba snaga s kojeg ne vidimo ni kako, ni kamo dalje. U ono krvavo stanje gdje je sve što osjećamo očaj… Iz tog stanja je čovjek, pričajući s nekim bliskim, od povjerenja, sklon reći stvari poput „neću više“, „dosta mi je“, „ubijen sam“… Ni ne misleći šta radi. A radi crnomagijski čin. Vibracijsko samoubojstvo.

Znamo da riječi kreiraju stvarnost. Ali, to ne čine same po sebi. Kao što svi sastojci na gomili nisu dovoljni da se skuha ručak, nego je potrebna vatra, voda, prava temperatura – pravo stanje i uvjeti da se ručak od sastojaka pripravi… tako djeluju i riječi. One mogu materijalizirati ili dematerijalizirati, ovisno o gorivu koje ih pokreće. A to gorivo je frekvencija kojom su izgovorene. U primjeru maloprije, gdje su izgovorene iz očaja, one su zapravo izrečene u jednoj od najvećih snaga duše – iz njene dubine i suštine.

Hej, ali kako je moguće da je dubina i suština duše tako mračna, da izgovara takve tame autodestruktivnosti u graničnim trenucima? Ako je duša bijela i blistava svjetlost… zar nije logično i prirodno da ona u granični stanjima pjeva neku divnu duboku istinu? I je, i pjeva, ali to zvuči iznutra.

Ovladati nabojem

I kada bi, u najvećoj frci obuzdali poriv da izbacimo naboj govorom, nego umuknuli tren i slušali, vjerojatno bismo čuli svoju duboku istinu. Pa, ako ima potrebe nju rekli. Ali prečesto ne stanemo, nego kao podivljala mašina pričamo, jadamo se, jer nas tako svrdla muka, tenzija koju osjećamo, pa brbljamo i govorimo da je pustimo. A tako puštamo u eter najgoru presudu za sebe. Ono fatalno.

Što ne djeluje tako, izgleda kao obična kuknjava prijateljici, povjeravanje svog jada. Isto je kad puštamo druge da nam tako govore. Znam divnu osobu, ali u negaciji svojih rana. U rezultatu ona govori, ali viče. Govori najmudrije stvari, ali to ništa ne vrijedi, iz nje tutnji neriješen bol i bijes i zapravo ju je nemoguće slušati – moraš odmaknuti svijest i skrolati fejsbukom dok pričaš s njom ili nešto drugo, samo da ti ne izvede svoju nesvjesnu crnu magiju uništenja. I, koliko god je impresivna i dobra, zapravo izbjegavaš razgovarati s njom: ona ne misli da joj treba pomoć, misli da je sve riješila i fućkaj ga, dalje urla misleći da budi ljude.

Jedna druga, u ime brižnosti i opreza, govori najljepše stvari, ali tonom brige, straha, pomalo prijetnje koja radost usisava. Jasno, nećeš to slušati. Jer svi ti tonovi, kojima tako sa sobom i drugima, su zapravo mračna tkanja.

Pazi kako vokaliziraš

Zašto je to tako? Prije svega višestoljetno programiranje istreniralo je um čovjeka da mentalno vokalizira bol. Znači umjesto da je izriče kao zvijeri, jednostavno urla, ili istrči, izbaci kao dijete kad lupa šakama „bezveze“ naizgled… „veliki i pametni“ govore. U pokušaju da se olakšaju ili razmjenom shvate.

‘Ajde što se tako ništa u stvari ne razriješi jer iz tog stanja nema spoznaje, nego zamrače svoj um, svoje dnk niti, svoje veze s vječnosti iz bijelog oboje u crno. Dok tako prolijevaju krv i suštinsku snagu, otvaraju sve dublje rane u svom astralnom polju, prolaze za nove tamnoglasne sile, entitete, kako god hoćeš, koji sve mračnije šapuću.

Vanjski opredmećene kroz Mađioničare, sve te lažne guruje, šamane, iscjelitelje, motivacijske govornike… koji obećavaju spas i pozivaju grupe da ih slušaju i slijede. A zapravo od ljudi rade svoje igračke jer im ljudi to dopuštaju – ne slušajući, ne čujući sebe. I onda čovjek odjednom misli da boluje od tjeskobe, depresije i umora. Kad sluša iznutra, više ne čuje gromku tišinu svjetla, nego glasove sumnje, jada… Presjeci taj krug, sad.

Vrijedno je da odrežemo (Smrt), bez relativiziranja i analize (Pravda) sve frekvencije kojima govorimo autodestrukcije. Ovo nije priča o „nemoj govoriti negativno“. Nego o tome da, i ako izgovaraš kako je nešto „užas“, „katastrofa“… to govoriš ili nevezano, ili u šali, ili nekim od zezajućih tonova, ali nikako na frekvenciji suštine jer ona stvara.

Hoćeš kući? Kući je SAD

„Neću više“ stvara ubrzanu smrt. Sasvim doslovno – to je kao da izdaš zapovijed „hoću kući“. E, da, to ljudi isto govore, u fazonu „teško im je na zemlji, u ljudskom iskustvu“. Zaboravljajući da su oni kuća, da im je duša kuća i da im je kuća SVIJEST. I kad oni govore, dislociraju se iz vlastite duše. A to baš nije svjesno govorenje i djelovanje, zar ne?

Tko god te „poziva“ da radiš na ostvarenju tvojih želja, vodi te u taj pakao. Jer su želje po sebi paklene. Da, čak i one najplemenitije, vode u suze. Umijeće je živjeti bez želja, u zadovoljstvu i zahvalnosti.

A ciljevi za ostvariti su nešto drugo. Oni nemaju naivnost, ludu silu želja koja goni u provalije očaja. Ciljevi i zadaci imaju energiju mira, fokusa, organiziranosti. Ne plamte grozničavo, s krinkom strasti. Jednostavno su tu, i čine da čovjek radosno biva u svakom koraku, čak ne trčeći na taj cilj kao točku.

Nema raskoraka iz sada u neko buduće ostvarenje želje, a time nema nervoza, frustracije i tjeskobe. „Aaaaa moram materijalizirati ovo i ono“. Nema toga. Ima „djelujem, potpuno svjesno svojih darova, mogućnosti, okolnosti“. Nema „vjerujem da će ovo ili ono“. Nema vjere nikakve. U nešto drugo, nekog drugog, vanjsku silu, moć… Ima samo svijest o tome što jest. Ili nije.

Život svoje prirode

Odraz tvoje prirode. A u svoju prirodu nemaš šta vjerovati, ili je živiš svjesno, ili ne. Tvoja priroda je božanska, a njen odraz ljudski ima svoja ograničenja. Ono što je most među njima – je tvoj glas. Taj glas duše iz dubine tišine koji se pretače u govor, kad mu pustiš svjesno. Nije to samo pitanje grlene čakre, pluća… To je glas iz hare, iz jajnika, glas kojim se smiješ, ili vičeš.

Dobro je taj glas upotrijebiti za svoja stvaranja svjetla. Vrijeme je za glas kojim, prvenstveno sebi, kažemo da se čujemo: što osjećamo važnim, suštinskim za ostvariti na Zemlji, da nosi stabilnost nama i drugima. Da drugima kažemo laži kojima su se razotkrili i na koje mi osobno više ne pristajemo. Da izgovorimo glasno svoje oproste, osobito onima u obitelji. Nakon što, iznutra, odrežemo njihove glasove koji nam govore i kojima govorimo drugima, nesvjesno da to činimo. A na svako takvo mjesto, pustimo da se kroz tišinu pomalja i izrazi naš glas, naš osobeni otisak u ovdje i sad.

Da si kažemo – onako da sami sebe čujemo – što nam je važno za ostvariti, onako iznutra, da osjećamo. Trik da se glas čuje i probudi je da pišemo svoje misli. Onako starinski, u bilježnicu. Zato što drugačija frekvencija kuca, a drugačija miče prste dok piše – sporija, ali ako želiš uhvatiti taj glas, ne treba ti brzina.

Stoga uzmi tren da PIŠEŠ RUKOM, što tvoja duša, priroda (ne ego, ne bilo bi zgodno) želi ostvariti na zemlji. Za sebe i svijet. Što bi svijet učinilo blistavijim, a da tebi diže krila, iz tvog duha dolazi. A onda to pročitaj na glas. Reci u ogledalo, sebi u oči. Reci stablima, cvijeću, publici pred sobom – ne moraš fizičke ljude okupiti, zamisli ih.

I slušaj kako odjekuje tvoj glas, prepoznaj ako se negdje zaljulja, pa prodiši i ponovi gromko i zvonko. Opet, ne forsirano, nego onako iznutra. Ponovo, kao da jeste već (jer u nekoj ravni sigurno jest): „moj dom je prostran i siguran, za mene i obitelj dovoljan“, recimo. Ili što god.

Osim na pravoj frekvenciji, te vizije istine moraju biti izrečene u pravoj mjeri. To znači da možeš do sutra govoriti kako voziš porsche, ali… ako taj porsche recimo ne dolazi iz tvoje duše nego je vanjski kriterij, uzalud se trudiš. Ovo s autom je primjer za sve – a ima ih – te i takve konstrukcije. I posebno obrati pažnju na glas kojim govoriš u svakodnevici.

Toliko je sitnih detalja, sabotera. Ukebaj ih, eliminiraj ih. Ako izlete, navečer ih prepravi (pišući, čitajući, govoreći). Stvaraj ono što je hranjivo i stabilno za dušu i tijelo.

Sve to manje iznosi van, a više čuvaj u kući. U sebi, za sebe, pred ogledalom. To je golema snaga i upotrijebit ćeš je vani, kad dođe tren, a kako uspješno – pokazuje kako ćeš to sad izvesti na najjačem trening-borilištu, onom vlastitog doma. Najužeg kruga. Bez brige, ima dovoljno poticaja: najintimniji odnosi u obitelji, najveća su kalionica.

U svemu tome, ne idi stazom emocija – da se sjećaš, fantaziraš, maštaš. Presjeci tendenciju da se razlijevaš čim je prepoznaš. Kad ti glas titra zanesen, kad popuštaš djetetu iz vlastitih emotivnih slabosti, kad urlaš na muža na neki stari način, oko starih stvari koje se nikada neće promijeniti – sve to reži. Bolje šuti, bez obzira što energija u tebi plamti.

Povuci se iza svojih vrata i za samostvaranje je upotrijebi. Za promjenu svog glasa iz podivljalog ili premekanog, u zen uravnotežen. Vježbaj, baš kao što vježbaju glumci. Govori, dok ne čuješ zvuk i vibraciju od koje nastaje tišina – jer je iz tvoje tišine došla, a čujna za magiju stvaranja. Konačno, svemir je stvoren zvukom, zašto to svjesno ne odražavati u ovdje i sad?

Za Tarot podršku na temu “Kako da uvijek govorim glasom svoje duše”, “Što me blokira da se čujem i izrazim jasno”, ili “Što da napravim da ga iscjelim”… piši na devidas.dea@gmail.com

Zagrljaj!