Ego… gotovo ozloglašen u mnogim duhovnim pravcima, često proglašen glavnim neprijateljem na putu čovjekova prosvjetljenja i samoostvarenja. Pa ipak, bez njega nema nas.

Svi smo, naime, satkani od istih elemenata života – najbanalnije gledajući, imamo jetru, bubreg, srce… imamo želje, misli, snove…. nade i uvjerenja… Svi ih imamo. No omjer u kojem je naš paket „pomiješani“ – jedinstven je u svakome od nas. Dakle, imamo jetru, ali svačija radi na svoj osoben način. Imamo želju za ugodom, ali kod svakoga je ona izražena u specifičnom njegovom stilu… Taj osoban spoj, čini Osobnost. I, najjednostavnije rečeno – ta Osobnost je Ego.

Izvor i Igra Oblika

To je ono po čemu se vi razlikujete od svog najboljeg prijatelja. To je, istovremeno, i ono što vas je privuklo tom prijatelju. U pravilu tako što ste prepoznali značajne sličnosti, čak istosti, te nadopunjavajuće razlike koje vam omogućavaju da stvarate kreativan odnos i razvijate se kroz njega, oplemenjujući razlikama.

Pri inkarniranju, duša bira tijela i pripadajući „sklop“ osobnosti (ega), kako bi se i kroz fizičko iskustvo razvijala. Jer, polaritet Življenja iskušava upravo kroz polaritete Ega. Stoga je njoj svejedno odabere li scenarije i uloge dobrih ili loših tipova. Jednostavno se igra, uči, prolazi krajnosti i vraća se Izvoru. Izniman blagoslov vremena u kojem živimo jest da se specifične energije spuštaju na Zemlju, s posljedicom intenzivnog buđenja/dizanja svijesti, tako da mnogi za života – duhovnim radom te energetskim tehnikama samorazvoja – osvijeste svoju dušu, te Izvor s kojeg je potekla, a neki ih u cijelosti i dožive, kroz iskustvo Prosvjetljenja.

Sve u svemu, spoznajemo da smo, u smislu naše izvorne prirode – a to je ENERGIJA – svi isti jer, na toj razini, nema razlika. U tijelu, tako, svatko ima svoje organe, svoj um i razum, zadatke i htijenja, no Izvor u čovjeku je JEDAN. Po tome smo svi isti i svi JEDNO – SVI JESMO BOŽANSKO, I SVI JESMO ENERGIJA. U suštini, jednostavno je: imamo isti temelj – božansko, u smislu moćno, kreativno, izvorno, ljubavno, svjetlosno i snažno. A onda se taj Izvor manifestira u beskonačno obilje neponovljivih oblika (recimo, nije se rodila druga Majka Tereza, nego Vi, s vašim imenom i prezimenom u ovoj inkarnaciji, baš takvi kakvi jeste).

Sve Oblike – različitite Individue – povezuje, osim iste biti, isti cilj: iskustvo Svjetlosti i Stvaranja Ljubavi. Ok, postoji i ekipa sa suprotnim ciljem, no u konačnici sve nas – ali SVE – je stvorila, a time nas i ujedinjuje, ista prastvoriteljska energija, i imamo isti zadatak: ostvarenje svrhe svog postojanja. Tu na scenu stupa Ego. Odnosno, specifičan set osobina koje ima pojedina osoba.

Gospodar Putovanja

Znamo da je svaka Individua opremljena specifičnim talentima, darovima: upravo onima koji joj trebaju da ostvari svoju svrhu. Duša, prije spuštanja u tijelo, bira i „dogovara“ upravo one okolnosti (roditelje, životne scenarije…) koji će joj pomoći da ostvari svoj maksimum. S tim da „pomoći“ ne znači uvijek otvoriti vrata, nego nekada i postaviti prepreku da se – kao vrhunski sportaš – biće istrenira do svog vrhunca.

Sve ovo – cijeli razvojni put čovjeka – lijepo dočaravaju Vede kad o biću govore kroz metaforu kočije: kaže se da je Ego kočijaš, tijelo čovjeka kočija, konji koji vuku kola instinkt, a gospodar koji sjedi u kolima Duh. Dobro je kada Putovanjem upravlja Gospodar, a Kočijaš sluša. Jalovo u ostalim varijantama. OK, i jalovo je mogući scenarij razvoja, no govorimo o optimumu – na kraju ionako sve vodi u Izvor, u svakom slučaju. No, koliko zapravo dopuštamo da upravlja Gospodar? I tko je taj koji mu dopušta – ili ne dopušta – i zašto?

Ukratko, da predstavimo Gospodara: zovemo ga Duhom što se iskazuje kroz osobnu Dušu. Pod njegovom vladavinom podrazumijevamo slijeđenje Intuicije, osluškivanje Uvida iz Unutarnje Tišine (tzv. unutarnji glas)… jednostavno predaju. Predaju onom svom Višem Biću, Unutarnjoj Mudrosti – svojevrstan čin svjesnog prepuštanja. To, također, Vede lijepo opisuju: što kapljica mora ima izgubiti predajom moru? Može izgubiti jedino nepredajom, ostankom na plaži i isušivanjem.

A predajom se stapa s morem, ostaje ona, ali u Svemu, pa tako postaje SVE. I tako dolazimo do onoga koji ne dopušta kapljici da se stopi. Iz nekog svog razloga (kontrola, tj. strah i pripadajuća karmička učenja su najčešća kombinacija) priječi kapljicu da postane Ocean. A taj je „zlikovac“ često poznat kao Ego sam. Zlikovac, uvjetno rečeno, jer vidjesmo – bez njega nema nas. Stoga oni koji krenu na put duhovnosti s namjerom da eliminiraju ego, puknu prije ili kasnije. Nema čovjeka bez ega. Svi veliki ljudi imaju – velik ego. On je kao dijamant koji treba stalno brušenje – a brušenje je upravo mehanizam kojim ga Svijest/svjesna namjera Duha razuvjerava od bijega iz predaje, tj. nagovara na skok u ocean.

Rođenje i Smrt

Znamo, ta brušenja su najjača u ljubavnim odnosima – u njima se najlakše predamo, a i seksualno ujedinjenje podrži takav oblik razmjene. A u njoj – najbitnije – primamo dio energetsko-svjesnosnog paketa partnera. Rijetko je to u cijelosti svjesno. Primjerice, svjesno razmjenjujemo mišljenja i stavove, ali u uzajamnom energetskom toku su i nesvjesni materijali iza njih, koji se prenose putem emocija, i aure. Slične razmjene, ali sa znatno manjim intenzitetom, imamo i s drugim ljudima. No seksualni odnosi su specifični zbog fizičkog prožimanja: doslovnog predavanja.

Proces počinje OTVARANJEM. Otvorenost nečijeg Uma (dakle, ne samo razuma i pripadajućeg mu intelekta, nego cjelokupnog uma) vidi po spremnosti da dopusti da druga osoba – od slučajnog suputnika u avionu do najvoljenijeg bića – izvrši na njega utjecaj. Da si dopusti promjenu. Stoga se i kaže da jeOtvoren Um onaj koji ima stav „ne znam, sve jest, ali može biti i drukčije“, dok se zatvoren um odlikuje stavom „ja znam da je tako i tako, ništa me ne može razuvjeriti i točka“. Znači, prvo se razmjenjujemo: tok energija u druženjima prenosi nam sve – ali sve – slojeve psihe druge osobe.

Ako smo otvoreni, primamo ih, neke osobine preuzimamo u cijelosti, neke fragmentarno (spontani download), a neke odbijamo, zapravo toleriramo, drugih nismo svjesni. Integrirajući nove osobine u sebe – gdje uvijek postoji zrnce koje je privuklo te dijelove, što znači da postoji i temelj za njihov razvoj – razvijamo se i postajemo Novi. Zapravo, izmijenjeni. U tom prepoRađanju isprva uživamo. Događa se promjena, o kojoj niti ne razmišljamo.

Dapače, tada smo njeni najglasniji pobornici – pričamo o promjeni kao poželjnoj i nigdje ni traga ni glasa čuvenom „strahu od promjene“, koji je u potki materijalnog, fizički potrošnog postojanja. Veselje traje to onog trenutka u kojem dosegnemo takvu istost, da ulazimo u najveću moguću bliskost. A onda… počinje OBRTAJ, odnosno faza umiranja. Dođemo, naime, do razina tako dubokih, da plaše. Kao duboko, duboko more – tamo je mrak, i pokoja neman. Izgledno je nismo svjesni, bilo da je iz ove, ili drugih inkarnacija/stvarnosti postojanja.

Ili, pak, zastrašujuće jesmo, pa smo je toliko duboko zakopali, po mogućnosti ogradili sigurnosnim zidovima i ne damo joj ni makac da mrdne, da nas ne uzemiri. Kad smo sve tako fino složili… Slutite, već se tu debelo upliće Ego, odnosno ona njegova razina poznata kao kontrolorstvo. Odjednom više nismo tako skloni promjeni. Strah!!! I ne samo to, nego i cijela teorija obrane iza njega – intelektualno konzistentna i logički savršena. Jer, ipak, Ego je varljiv i moćan: u stanju je najveću slabost okrenuti u najbriljantniju teoriju i busati se u prsa, čak i duhovnim devizama tipa „imam pravo… prihvaćam sebe baš ovakvim… ne treba mi promjena jer sam savršen takav kakav jesam…“

Skok u nepoznato

Što se dogodilo? Energija se razmijenila i ustabilila. Dovoljno da se transformiraju i najskriveniji dijelovi Osobnosti. No, nastavlja teći, a njen svaki novi val svrdla novu razinu – onu skrivenu. Uslijed toga dođe do efekta odbijanja: tako Osoba koja je u nama budila najveće Svjetlo i bila nam inspiracija, u toj fazi Egu počne „ići na živce“ (tako on to percipira) jer budi njegov mrak. Prirodno, Ego se pobuni i objavi da se ne želi mijenjati. I tu krenu ljubavni raspadi. Većina odnosa puca kad se dođe do ove faze.

Jer, jedan ili oba partnera ne žele proći kroz mrak dubina. Razloga za to ima koliko ima ljudi i parova – karmički obrasci, zaokruženi odnosi… nije bitno. Sasvim je legitimna odluka odabrati ne prolazak. No, scenarij se uvijek ponavlja: ALI UVIJEK, i s novim partnerima. Uvijek dođe do dijela iskušenja. Jer je takva INICIJACIJA dio Cjelovitog Razvoja. Apsurd je u činjenici da je upravo odnos Ljubavi, onaj odnos u kojem je za ego rezervirano najmanje mjesta. Inače, u svakodnevici, Ego je vrlo koristan: u poslu, pregovorima, većini situacija gdje treba „iskazati svoje pravo“ i „ogranizirati se“ najbolje za sebe.

No, jedan jedini teren koji zapravo ima biti najslobodniji od njega je teren ljubavnih odnosa. Upravo tamo treba popustiti, ne u smislu „skači mi po glavi“, nego na način davanja prednosti i prvenstva drugoj osobi, iz otvorenosti, čistog poštovanja i radosti. Ali, često bude suprotno – kad dođemo do velike bliskosti, nesvjesno poželimo vladati. U tom trenutku ne prihvaćamo razlike (one iste koje su nas privukle), nego inzistiramo da bude po našem. Naša Volja.

Probudi se tiranin u nama. Da se razumijemo, nema ništa loše u osvještavanju Osobne Volje. I, sasvim je legitimno promijeniti Volju. Tako je u jednom trenu volja da idemo u lijevo, a u drugom da idemo u desno. Sve ok. No, bitno je zagledati iza – u motive iza volje. Ako ona dolazi od čiste inspiracije Duše (Gospodara u kočiji), u redu je. Ali ako nju forsira Kočijaš (Ego) – avaj!

Granice su za ograničene, ali…

Zašto? Zato što Ego većinom forsira iz straha. U stanju je svoju ranu prekriti ogradom i tvrditi da je „jednostavno takav“. Da ne želi da mu se prelaze granice jer to ne može podnijeti. I sad, pitanje je ne može li, ili ne želi. Ovo je vrlo osjetljiv teritorij gdje vrijede dvije istine. Prva je: gdje postoji volja, postoji i način. A druga je: „ako nešto stvarno ne možeš, znači da niti ne trebaš, barem za sad“. Tanahna je, i promjenjiva, granica između istinske strukture bića i ograda, umišljaja ega.

Misterij, poput Života u kojeg dolazimo obdareni granicama i odgovornostima, te mogućnostima. Biće je, naime, bezgranično. No u tijelu je ograničeno – za početak samom činjenicom da ima fizičke granice unutar kojih postoji i izražava se na planeti. Ocean je ocean, i kada je u čaši; no u čaši netko ne može plivati (kukci se ne računaju). Slično i duša – beskrajna je i izniman je dar osvijestiti je tijekom fizičkog života, te kroz svoj materijalni svakodnevni život izražavati njene poruke i plesati njezin ritam.

Pa ipak, koliko je moguće bezgranično (vječno postojanje) spustiti u ograničeno (postojanje fizičkog tijela)? Naravno, je, s duhovnim radom i energetskim tehnikama, ali ipak… U tom smislu, lokalna ograničenja je pošteno uzeti u obzir i prepoznati. Priznati da se mogu ublažiti i/ili modificirati, ali u suštini su tu kao dio učenja. Eto, i u toj je priči Ego opet glavni „krivac“ – blagoslovljen stoga što je prepun smjernica za razvoj, makar i u kontekstu prepreka koje treba svladati, a kriv jer se voli nametati, i ne poslušati Gospodara.

Stoga je najsigurniji način brušenja tog dijamanta praksa opetovanog samoogledanja: bilo kroz meditaciju, vođenje dnevnika, promišljanje o sebi i svojim motivima – istinsko preispitivanje, redovito kao pranje zuba. Na taj način, Ego od kontrolorskog silnika postaje ponizan, skrušen i pun poštovanja jer mu jača Svijest o tome tko je Gospodar. Te zahvalnost, uslijed spoznaje da je tako za najviše dobro, njega i svega. A postepeno onda, nestaje ta granica i… kapljica postaje Ocean.

To je nova razina. Razina na koju se spremamo, na koju idemo u ovim vremenima. Kad vrijeme, kakvo znamo, nestaje; kada se događa promjena koju svi intenzivno osjećamo. Ne znamo što je iza. Inače znamo da se ego, u cijelosti, rastapa i nestaje prilikom smrti, tj. gubitkom fizičkog tijela. No, sada je vrijeme u kojem stremimo razini gdje nije nužno izgubiti fizičko tijelo da bi se uzašlo na viši SvjesnoSvjetlosni nivo gdje je „božanska volja moja volja“ istog trenutka.

Zato, počnimo vježbati. Rastegnimo ego kao žvakaću gumu, preko svih granica, toliko da se raspukne, pa na taj način eksplodira – ako ste ljubitelj ekstremnih sportova (ova metoda dosta potresa sve razine, pogotovo emotivnu, i lakša je za izvesti mentalnim tipovima). Ili, igrajte se s njim (to je za osjetljivije i nježnije tipove): počnite jednostavno, primjerice, nemojte misliti što ćete reći, nego otvorite usta i neka Duh iz vas kaže sam. Eksperimentirajte, igrajte se, i poštujte Ljubav koja jeste . Jer, ona je vaša moć i čarobni štapić kojim možete sigurno izmijeniti svoje granice poštujući sebe.