Kad duet postane dernek u kojem nitko nikog ne čuje

Vodiš svoj život kao jednočlani orkestar već godinama. Sviraš bubanj, violinu, trubu i usput još dirigiraš sama sebi. I ide ti. Umorno ide, ali ide. I onda se pojavi netko s prijedlogom: “Hej, podijelimo to! Ti ćeš raditi ovo, ja ću ono, bit će nam LAKŠE!” I tvoj umorni mozak pomisli “wow, napokon netko tko KUŽI” i već vidiš sebe kako pleše dok netko drugi drži tempo i sve je prekrasno i na Instagramu i u stvarnom životu i možda ćete imati i zajednički podcast i…

Tvoje tijelo zna kad harmonija postaje buka prije nego tvoje uši registriraju disonanciju. Tvoja kralježnica se počne grčiti u prisutnosti ljudi s kojima ne dijeliš ritam. Tvoja krv usporava kad ulazaš u prostor gdje će se tvoja melodija gušiti.

I onda krene. Prvo sitnice. On misli da bi trebala OVAKO. Ti misliš da bi trebalo ONAKO. I umjesto da se dvoje ljudi uskladi, počinje nadmetanje: čija je melodija bolja? Čiji je bubanj glasniji? Tko zna PRAVI način? I odjednom ono što je obećavalo sjajan koncert postaje rastrzana, živčana buka u kojoj nitko nikoga ne čuje jer svi previše sviraju sebe.

Disonancija u odnosu se prvo osjeti u trbuhu. Tvoja dijafragma prestane disati punim dahom. Tvoja koža postane hladnija u prisutnosti osobe s kojom si trebala stvarati toplinu.

Jer evo ti stvar koju nitko ne kaže na onim “kolaboracija je budućnost” webinarima: u takve odnose ulazimo iz nade, optimizma i želja. A zen majstori te tri kategorije sijeku mačem u startu. Jer nada znači da NEMAŠ, pa se NADAŠ da ćeš imati. Optimizam znači da ignoriraš realnost u korist lijepe slike. A želje… želje su groznica koja sagorijeva prije nego išta stvori.

Svaka želja nosi u sebi sjeme razočaranja. Tvoja krv to zna. Tvoja zdjelica pamti svako “ovaj put će biti drugačije” koje nikad nije bilo drugačije. Tvoje kosti nose tragove svih nada koje su se pretvorile u pepeo.

I onda je tu ta riječ “pomoć”. Čim netko kaže “pomoći ćemo jedno drugome”, alarm. Jer pomoć znači da netko ne može SAM. Pomoć znači nemoć. Pomoć znači da ulaziš u odnos kao spasitelj ili kao onaj koji treba spašavanje. I oboje je recept za katastrofu. Uzajamna podrška? To je nešto drugo. To znači: “Ti si sposoban, ja sam sposobna, i mi se podržavamo da budemo najbolje verzije sebe.” Ali pomoć? Pomoć je zamka prerušena u plemenitost.

Tvoje tijelo prepoznaje razliku između podrške i pomoći. Podrška te uspravlja. Pomoć te naginje. Tvoja kralježnica zna koji odnosi te drže i koji te savijaju pod tuđim teretom.

I kad netko nema uši ali ima tisuću usta, kad se ono što govoriš ne čuje jer druga strana čeka red da kaže svoje, kad maheš rukama da nešto objasniš a nitko ne gleda… nema tu komunikacije. A bez komunikacije nema odnosa. Ima samo dva monologa koji se mimoilaze u prostoru dok oboje glumite da ste orkestar.

Prava komunikacija se osjeća u tijelu kao otvaranje. Tvoja rebra se šire. Tvoj dah se produbljuje. Tvoja koža postaje toplija. Kad toga nema, ti razgovaraš sa zidom koji ima lice.

Ali znaš što je dobro u svemu tome? Razbijanje očaranja. Jer ljudi nas očaraju prvim melodijama. Onima najbolje naštimānima. Onima za izlog. A očara nas i onaj dio u nama koji je još uvijek mali, nezreo, nesiguran u svoju snagu iako se osvjedočio u praksi mnogo puta. Taj nezreli dio uvijek traži ogledalo. I nađe ga. Ponekad crno ogledalo. Ali ogledala se prije ili kasnije razbiju. I to je dobro.

Kad ogledalo pukne, vidiš sebe bez filtera. Tvoja krv cirkulira jasnije. Tvoja kralježnica se ispravlja u istinu koju si izbjegavala. Tvoja koža prestaje tražiti potvrdu izvana i počinje emitirati vlastitu frekvenciju.

To je onaj tren kad srp udari na snove. Bolan, da. Ali kratak, srećom. I važan za buđenje. Padaju zadnje iluzije. Spoznaješ da nisi loša osoba, da nemaš smrtonosne mane, da ne trebaš “raditi na sebi” koliko god to bila omiljena fraza svih koji nemaju pojma tko su pa očekuju da ni ti nemaš.

“Raditi na sebi” je često samo drugi način da kažeš “nisi dovoljno dobra kakva jesi”. Tvoje tijelo zna da je to laž. Tvoja krv već nosi sve što trebaš. Tvoje kosti već drže strukturu onoga što jesi.

I kad ljudi jedni druge optužuju “za njihovo dobro”, kad te tjeraju na popravak, kad ti govore da bi trebala biti OVAKVA a ne ONAKVA… zapravo te uništavaju. Možda nesvjesno, ali koga briga kad rade. Poštenije je reći “ne sviđa mi se kako zvučimo zajedno” i otići, nego tjerati drugoga na svoju melodiju. Jer time stvaraš komplekse gdje ih nema. Kao da tulipan ima kompleks jer nema bodlje kao ruža. Tulipan je lijep i mekan. Ruža je lijepa i bodljikava. Oboje su cvjetovi. Nitko nije kriv.

Kompleksi su konstrukcije uma, ne istine tijela. Tvoja koža nema komplekse. Tvoja krv ne misli da bi trebala teći drugačije. Tvoje kosti se ne srame svoje forme.

Zato ovaj tjedan: udri srpom na snove. Ne na ideje, na SNOVE. Jer snovi su iluzije. Snovi su “jednog dana kad se sve posloži”. Ideje su konkretne. Ideje se grade. Snovi se čekaju. I dok čekaš san, život prolazi.

Tvoj um je tvoja kuća. Čuvaj ga od upliva koji ga zagađuju. Tvoja kralježnica drži taj dom. Tvoja koža mu je zid. Tvoja krv mu je grijanje.

I vrati se u točku gdje samostalno djeluješ u svom polju. Sjeti se s čim si krenula u svoj cvat. Sama. Na svoj način. U svom ritmu. Mnogo polja obrađenih, grožđa obranog, vina popijena. “Aha, znači, ipak mogu i sama.” Ta spoznaja. Taj povratak. Ili sklad ili ništa. Ta odluka.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥