Naravno, u suštini grešaka nema – sve one su, u stvari, stepenice na putu razvoja, odnosno učenja. Jednostavno ne bismo saznali i spoznali da nismo „pogriješili“.

Pa ipak, ljudski jezik često ne može prenijeti suštinu, i to je prirodno. Pa ćemo se kompromisno dogovoriti da riječ „greška“ koristimo za sve one poteze koje smo, na skali dobrog i lošeg, brzo spremni nazvati „krivima“. Krivima, u smislu da naš um, sa svim svojim i primljenim uvjerenjima – od društva, predaka, ostalih inkarnacija – smatra štetnima.

To je, zapravo, toliko relativno. Što je šteta? Logički gledano, štetno i krivo je nekoga povrijediti, izazvati tugu, bol… No, što ako su i ti mehanizmi – pokretači iscjeljivanja. Primjerice, netko, bez da doživi izniman udarac u srce nikada ne bi osjetio puninu ljubavi i emocije. Iz nekih svojih razloga – karme, zatvorenosti… – ali, ne bi iskusio otvaranje potrebno mu za novi, velik razvoj. Ili, netko drugi bez udara života ne bi pokrenuo svoju unutarnju snagu i moć da stvori samostalan život… I tako redom.

Znate to i sami. Narodna poslovnica o tome da ono što ne ubije, ojača – na tragu je priče, no poanta je da je uistinu iskreno teško donijeti osudu o tome što je štetno što nije. Sve je, i sve nije – kako se uzme. Ovo, naravno, ne znači da je uputa ići okolo i biti zao bez razloga. To nije u redu. Ali, ponekad se u životu događa da, bez namjere i imalo vaše kontrole, povrijedite nekoga. I onda upadnete u vrtloge krivnje, samooptuživanja, pa čak i stvaranje energetskih obrazaca samokažnjavanja koji traže „odmazdu“ karme.

No, to nije potrebno. Barem ne više. Vrijeme je, kao što znate, u nestanku i stvari su ubrzanije nego ikada. To znači da je propusnost energetski ne samo moguća uz neki rad ili meditaciju, nego čak ostvariva momentalno, uz čistu Svijest. Jer ona osvjetljuje Um, sklon svojim divljanjima na vagi između „protiv“ i „za“.

Uloge… i Igra

U ovom smislu, glavni smiraj Umu nosi činjenica da, zapravo, igramo uloge. Više, jasno, uživamo kad odigramo uloge plemenitih likova. I grozimo se uloga negativaca. Sjetite se, imate li bili kakvu reminiscenciju prošlih života: prvo, naime, osvještavamo ugodne, ali kasnije, one druge. I naježimo se, pri pomisli da smo ubili, ukrali, bili namjerno krvoločni.

No, „život je svjetlo i tama…“ – i duši je svejedno: ona je kao budan znanstvenik-istraživač koji marljivo skuplja iskustva iz cijelog spektra življenja. U tom smislu je svaki počinjeni čin duše utjelovljene u ljudski oblik, samo jedno iskustvo učenja. Istina, na razini čovjeka ono boli ili izaziva ugodu, no optimalno u oba slučaja donosi uvide, zahvalnost i spoznaju. Zbog toga, greške nema. Jer, u Svemiru ionako vrijedi zakon uravnoteženja: to znači da ste, možda, nekome danas nehtijući opalili šamar ili odigrali ulogu krvnika, jer ste tako uravnotežili svoju i/ili njegovu karmu. Bez svjesnog znanja o tome.

Jer Život je ipak Tajna, Misterij nad Misterijima. Možemo razumjeti njegove procese i otkrivati njihove pozadine, ali ono izvorno zašto – ostaje nespoznatljivo. Tako jest i treba biti. Sve u svemu, što je onda greška? Jedna jedina „greška“ u Postojanju je – kažu pjesnici – ubiti Ljubav. Zvuči romantično, i odmah pomislimo na partnerstvo. Ali stvar je dublja. Ubiti Ljubav znači ubiti Sebe. Ne izraziti sebe. Ne reći ono što osjećaš u trenu u kojem to osjećaš i na način na koji je trenutno stvaran. Dakle, izraziti sebe ne znači nakon proživljene povrede izfilozofirati stvari i onda ih izložiti razumski i teoretski. Izraziti sebe znači zajecati u trenu. Usuditi se reći, tražiti. Biti ono što Jesi.

Životna Priča

Primjer je slijedeći: moja prijateljica je bila godinama u vrlo lijepom braku. Tako je govorila, a i zaista je bio. S partnerom je dijelila iznimno mentalno razumijevanje, uživali su u zajedničkim stvarima i zapravo vrhunski funkcionirali kao par. On se beskrajno trudio oko nje, kao nikad oko nikoga, a ona njega obožavala i svaki slobodan trenutak mu posvećivala.

Sve je bilo ok, osim jedne „sitnice“. Sitnica je bila način izražavanja ljubavi. I ona i partner su je izražavali na nekompatibilan način – da se razumijemo, nitko tu nije kriv ni prav. Jednostavno, jedan je volio lijevo, drugi desno. Konkretno, trebala je verbalne i taktilne eskpresije sitnih nježnosti, a on nije bio taj tip. Ovo je bio tihi alarm od početka. Svako Ki Tarot Očitanje koje smo radile oko ovog partnerstva, bilo je vezao uz tu temu – nije bilo puno problema, u tri godine odnosa, tri erupcije, ali je polako postajalo sve jasnije… ona nije bila sretna.

Koliko god se uvjeravala da je, potiho je zbog toga patila. Jasno, njezin se razum maestralno opirao tom uvidu. I ljutila se na Tarot k’o bijesna – kao, u stvari, svi mi kad čujemo nešto što nam se baš ne sviđa. Nizala je argumente u prilog odnosu, branila je partnera i bila spremna okrenuti cijeli svijet da sebi pokaže kako je zapravo ok da ne dobiva zagrljaje koje želi jer joj „ionako ne treba, a i može, kao duhovno biće, nadići takve potrebe“. Vrijeme je promicalo, ona postajala sve nesretnija, ali i dalje potiskivala stvar. No, njena se duša primila posla.

Što će reći – poslala je tako jak signal čežnje u Akashu/Polje/Sve što Jest – da joj se vrlo brzo materijalizirao novi muškarac, sav od dodira i zagrljaja. Prepoznavanje je bilo momentalno i ona je, u stvari preko noći, ružno povrijedila bivšeg partnera. Ružno zato jer mu nije odmah rekla što se događa nego je kompromisno pokušavala razgovarati, objašnjavati, testirati… Uhvatio ju je u laži na najgori mogući način i… jedna prekrasna i plodna romansa dobila je prljav kraj.

Tako je moja voljena klijentica došla na tretman izvan sebe, potpuno raspadnuta od krivnje i očaja jer je povrijedila čovjeka koji ju je volio i kojeg je sama obožavala. A onda se pokazala uvodna priča: mi, zapravo, jedni drugima igramo uloge. Neke lijepe, neke ružne. Neke znamo, neke se odigraju preko nas, kao instrumenata, katalizatora… Pa je tako i moja klijentica sa svojim partnerom savršeno odigrala svoje uloge. Njih dvoje su, naime, oboje stare duše koje su uzajamnmo dijelile zapise postojanja u mnogo inkarnacija i dimenzija – bili partneri, djeca, roditelji, učitelji…

I mislili su da je za njihov sadašnji odnos ključna inkarnacija ljubavnika: oboje su iscjelitelji i bilo je sasvim logično da dvoje tako moćnih kljudi kroz ljubavni odnos oplodi i poveća svoje znanje i služenje svijetu. Kada su počeli problemi, a pokazivali su se tako da je nju zabrinulo što joj je on krenuo previše „pametovati“ i „šefovati“, pokazivalo se da integriraju uloge učitelja i roditelja koje su igrali tijekom jedne inkarnacije. Tarot je upozoravao da je njezin zadatak suprotstaviti se kad ne misli kao on, što je izazivalo neviđene sukobe među njima. On je uvijek bio mentalno jači i ona bi redovito završavala u suzama.

Mislila je da je to neki proces i da će brzo proći. No, ni to nije bilo ključno uravnoteženje: karma se izjednačila tek nakon što ga je povrijedila. Jedan zapis duha su, naime, sasvim previdjeli: postojalo je među njima iskustvo u kojima su bili čarobnjaci konkurenti. Čak ratovali uzajamno. I iz te inkarnacije je ostao dogovor duša da se, u ovoj, uravnoteže –tako da ona njemu vrati napade od negdje i nekad. I, to je učinila – na najneočekivaniji mogući način, a direktno u srce – jer je i u njenoj auri te cijelom tjelsnom dijelu oko srca mjesec dana prije izvađena hrpa strelica iz astrala, izgledno prenesenih zapisima duha iz prošlih života.

Sve u svemu, uravnoteženje se dogodilo u trenu. Čak i kada je on otkrio novog ljubavnika, moja klijentica je – na jednoj razini osjetila mir. Kao da se „nešto napokon završilo, i da je dobro“. No, naravno, um je divljao. „Ubila si me, ubila! To mi je rekao!!!“ – bilo je prvo što je izgovorila kada je došla na tretman. Naravno, to joj je rekao ljut i povrijeđen čovjek, i kao takvo je razumljivo. Neka se transformira u svjetlost. No, zahvaljujemo na uvidu, i objavi: a ta je ona uistinu počinila ubojstvo. Ubila je ljubav. Ali ne u romansi, tamo se – kao na jednom od životnih teritorija – to najviše iskazalo.

Nego u sebi. Ubila je ljubav prvi put kada je potisnula sebe, svoju potrebu za zagrljajem, kada je pristala na kompromis – u ime „mira u kući“. Njena jedina „greška“ jest u tome da nije bila iskrena. Da, u konačnici se to odrazilo tako da nije bila iskrena prema njemu – pokušavala je „u fino“ objasniti pojavu novog čovjeka i negirala da je već s njim imala seksualni odnos, što je po svim logičkim kriterijima laž. No, stvar je u tome da je ta laž samo odraz one prve, kada u stvari nije bila iskrena prema sebi.

Primjerice, kada joj je rekao – moguće u najboljoj namjeri – nešto što je njoj zazvučalo uvredljivo, nije reagirala, kompromisirajući sa sobom da „nije važno“. Ili, kada je željela ovo, a on ono, ona se ne bi zalagala, „puštajući prednost svom muškarcu da bude zadovoljan.“ I tako redom. U svim razinama. Nije je on to tražio, ali je ona osjećala da to treba učiniti – ponekad da mora, ponekad se bojala, više nije važno.

No to je primjer učinka karme. Kad je energija tako jaka, čovjek nema snage, čak ako mu i iz svijesti viri da bi trebao drugačije učiniti. I u tom je smislu moja klijentica svjesno pogriješila – što znači, zapravo, ušla u proces učenja. Jedinog vrijednog učenja u životu: a to je biti svoj. Izraziti Sebe u potpunosti, odmah. Kada smo pričale zašto nije, rekla je sve što bismo svi rekli „pa nije mi se činilo toliko bitnim… mislila sam da će se nekako promijeniti… i – famozno – bilo me strah da ga ne izgubim…“

Strah i Vjera

I sad, eto nas opet na korijenima: čuveni strah. Najveći neprijatelj Čovjeka. Bojimo se da ne izgubimo druge, pa izgubimo, štoviše svjesno potisnemo sebe. A zašto se bojimo? Uvijek iz istog razloga: jer nemamo vjere. Ne one teoretske u to „da je sve kako treba biti i da nas božasko i anđeli uvijek vode“. To svi znamo. Nego te činjenice u praksi: sjetite se, kad god vas „pere“ život, hvata vas panika i pokušavate iskontrolirati procese, na kojoj god razini. Sve je strah prepustiti se.

E, to je vjera. Skočiti, usuditi se i pustiti da te Sila protrese svakim atomom. Jer, drugog načina nema sa Sudbinom. Sudbina je, da definiramo pojmove, superiorna karmi. Ona predstavlja onu nepredvidivu, nekontrolirajuću Silu koja udara bez najave. A vjera znači pustiti je da prožme i protrese, sasvim otvoreno, znajući da je i trenutno najbolniji scenarij odabran, dogovoren i izveden za najviše dobro svih uključenih i cijelog svemira istovremeno.

Jasno da to nije baš očito kada suze tuge zamute vid, ali… unutarnje oko vidi svjetlo i kad je mrak. I to treba trenirati. Pogotovo sada kada ulazimo u vrijeme, do cca kraja srpnja, kada ćemo itekako imati prilike za trening: ovakvi procesi će danonoćno drmati, na svim poljima. Zapamtite, zadatak se prepustiti. Svjesno. Jer, ići će trganje svega što nismo Mi, na svim poljima. I, iskreno, ta trganja nisu uvijek ugodna.

Ali, VJERUJTE, JEDINI NAČIN DA USPIJEMO JE DA BUDEMO VJERNI SEBI, I ISKRENI OD SEBE. Zato počnite vježbati. Recite što vam prvo padne na um, bilo partneru, bilo uznemirujućem kolegi, bilo djetetu. Ne uvijajte se pred „moram“ i „trebalo bi“, ili „bilo bi lijepo“. Nemojte misliti, osjećajte i to izražavajte. Je, mogu nastati bure. Ali, znate kako kažu naši u Dalmaciji – bura je čista žena – nakon nje se zrak bistri kao nikad. A zrak znači život. Zato, uz udah i izdah, oprostite sebi sve čega se sjetite, sa sviješću da igramo uloge i stalno se uravnotežujemo na Velikoj Vagi Življenja. Blagoslovite Svjetlošću sve „greške“ jer se se po njima popeli do stupnja gdje ste sad. I, najbitnije, budite brutalno iskreni. Nek’ sve ide u vjetar, sve što treba. Da ono što ostane bude čista istina – Ljubav, što je vaša priroda.