Razum je, kao što znate, genijalan sluga, ali jalov gospodar: ovladati njime znači izvući najbolje od njega, jer, ukoliko on ovlada, velika je vjerojatnost da ćete „zaratiti“ sa cijelim svijetom i što je najgore, sobom samim.

Tajna je, naime, u mehanici razuma: njegov prirodni zadatak je dijalektika. I u tome je odličan – pogledajte kako u svakom trenu, za bilo koju stvar možete istovremeno naći razloge „za“ i „protiv“, zar ne? Promotrite ga – dok netko nešto priča, ili nešto čitate, možete svjedočiti svom unutarnjem monologu koji govori „da, istina… slažem se“.. ili „ne, ne.. nije tako…“.

To je priroda razuma. Ima moć u svakom trenu, za svaku stvar, naći argumente za i protiv. Jednostavno je takav jer mu je uloga razlikovanje – dobrog za nas u nekom trenu, od onog što nije… Zato je izrazito koristan u svim stvarima koje traže logičko rasuđivanje – od naizgled banalnih, tipa, što kupiti na sniženju, a što ne, do dogovora roka isplate…. Taj distinktivni dio je naravno vrlo koristan u životu, zbog čega razum jeste genijalan sluga.

No, mudro je obuzdati ga u komunikaciji i odnosima: jer, takav dijalektičan kakav je, ima sklonost svadljivosti. Ovo isto znate – čim vam se, primjerice, netko suprotstavi drugačijim mišljenjem, imate skoro pa „prirodan“ poriv izvući cijeli svoj arsenal i, ako ne razuvjeriti drugoga, barem ojačati svoje uvjerenje i potkrijepiti ga činjenicama. Sve je to u redu, čak i zabavna stvar. No, pogledajte ima li smisla. U redu je ponekad tako isprazniti enegiju, da ne kažem izgubiti. Ali, u suštini, zbog čega?

Takva potrošnja je, naime, besmislena jer razum, čim krene u argumentaciju, automatski povlači osoban doživljaj stvari. To znači da nakon svega nekoliko trenutaka više ne doživljavate konverzaciju kao razmjenu mišljenja nego se, vrlo suptilno, uključi samoobrana, pa i napad. Primjećujete li to? Uvijek nekako postane osobno, bez obzira na deklaraciju „nije osobno“. Uvijek se nekako svede na nadjačavanje tko je bolji, tko je u pravu – mačevanje ega. Imajte to u vidu idući put i izdignite se – budite izvan konflikta. Razmjenjujte mišljenje, ali sa stavom da vas druga strana može obogatiti.

Osim toga, sjetite se da biste vi rezonirali na jednak način da ste u cipelama druge osobe (dakle da ste prošli sve što je ona, odrastali u njenom okruženju, živjeli njezin život). I nemojte se braniti. Nikada, nipošto. Jer nema potrebe. Čim ulazite u nadjačavanje i potrebu za obranom, gubite. Ukoliko prepoznate u sebi poriv da se obranite, uđite kod kuće u meditaciju i pogledajte što je iza njega – možda otkrijete neko uvjerenje tipa „nisam dovoljno dobar“ (Što rezultira potrebom za nadmetanjem ili neki drugi kompleks, koji je stvarno besmislen i davno odrađen.

Jednostavno, pustite. Pitajte se – je li to važno, i hoće li biti važno za, recimo, 30 godina. U tom smislu, samo se smiješite. Naravno, vrijedi ući u raspravu u pitanju poslovnih ugovora, cjenkanja i svih onih logičko-matematičkih sfera. Ali zapamtite, osobni razvoj je individualna stvar. I nadmetanje u tom polju, sa svrhom mijenjanja ili prosvjetljivanja drugih je jalov pokušaj. Jer se iz njega razvija najgori ego od svih – duhovni ego.

U tom je smislu, mudrije „egariti“ jer vozite bolji auto ili imate veći stan. Najjalovije je nadmetati se suptilno svojim znanjima i uvidima: to tek otkriva komplekse na entu. Jer osobni razvoj nema strukturu: iskustva nemaju hijerarhiju, iako postoji složen put. Stoga pustite: gledajte svoj razum, koji će uvijek imati mehaniku „za i protiv“, bez obzira na visinu i dubinu duhovnih iskustava.

I budite svjesni da učimo od svakoga, čak i onoga tko naizgled „nema pojma“ i čiji su argumenti, iz naše perspektive, suluda stvar. Jer, obilje je u različitosti, a njezina svrha nije da nas razdvaja, nego obogaćuje drugačijim notama od onih poznatim nam.