Previše Ruku U Tvom Loncu (I Sve Misle Da Pomažu)

Znaš onu situaciju kad zoveš tri prijateljice da ti “pomognu” preurediti stan i nakon četiri sata imate jedanaest različitih mišljenja o tome gdje ide fotelja, nijedna kutija nije raspakirana, ali su sve popile vino i sad jedna plače jer ju je ovo podsjetilo na razvod? Ili kad na poslu kreneš jednostavan projekt, a onda se uključi marketing, pa pravni, pa IT, pa netko iz odjela za koji nisi ni znala da postoji, i odjednom imaš četrnaest mailova dnevno, sedam Zoom poziva tjedno i nula rezultata mjesečno?

Tvoja kralježnica zna kad je previše. Prije nego tvoj um izbroji ljude u prostoriji, tvoje tijelo već osjeća gužvu. Tvoj dah postaje plitak, tvoja dijafragma se zaključava, tvoja koža traži izlaz koji tvoja pristojnost neće dopustiti.

Previše kuhara pokvari juhu. Da. Ali mi to ne kažemo jer zvuči nepristojno. Zvuči kao da nismo timski igrači. Zvuči kao da mislimo da smo bolji od drugih.

A zapravo: ponekad JESMO bolji od drugih. Za SVOJ posao. Za SVOJ projekt. Za SVOJ život.

(Šokantno, znam. Tvoj people-pleasing subroutine upravo se aktivirao i viče NEMOJ TO REĆI NAGLAS.)

Kreativnost ne dolazi iz gužve. Kreativnost dolazi iz prostora. Tvoja krv teče slobodnije kad nema deset mišljenja koja pritišću tvoj živčani sustav. Tvoje ideje imaju mjesta za disanje samo kad makneš tuđe očekivanja iz sobe.

Evo kako izgleda blokada koja dolazi od “pomoći”: imaš ideju. Ideju koja je TVOJA. Ranjiva je i nova i malo čudna i još ne znaš točno što je. I umjesto da je pustiš da raste u tišini tvog tijela, ti je ODMAH daš nekome na pregled. Iskusnijem. Stručnijem. Onome tko “zna bolje”.

I ta osoba ti da feedback. Konstruktivan feedback! S najboljom namjerom! I odjednom tvoja čudna mala ideja više nije tvoja. Sad je hibrid. Frankenštajn napravljen od tvoje intuicije i tuđeg iskustva.

Plot twist: tuđe iskustvo je kako NJIMA funkcionira. Ne tebi.

Tvoje tijelo ima vlastiti ritam stvaranja. Tvoja koža zna kad je nešto tvoje i kad je nešto posuđeno. Tvoje ruke prepoznaju razliku između rada koji teče i rada koji se gura kroz tuđi kalup.

Znaš odakle dolazi ta potreba da tražiš pomoć čak i kad ti ne treba? Od majke. Ili bake. Ili bilo koje figure koja ti je rekla “valjda JA znam, imam iskustva” dok si pokušavala napraviti nešto po svome. I negdje duboko, tvoj živčani sustav je zapisao: moje nije dovoljno dobro. Treba mi netko iskusniji da potvrdi.

I sad, trideset godina kasnije, šalješ mail mentoru prije nego uopće POKUŠAŠ sama. Pitaš prijateljicu za mišljenje prije nego formurilaš vlastito. Gugljaš “kako uspješni ljudi rade X” umjesto da provjerIŠ kako TI radiš X.

(Tvoj originalni način je negdje ispod svog tog researcha. Guši se. Maše. Nitko ga ne vidi jer si ga zatrpala tuđim PDF-ovima i webinarima.)

Manje je jače nije statement o lijenosti. Manje je jače je statement o povjerenju u vlastitu inteligenciju koja živi u kostima, u krvi, u tišini koja nastaje kad makneš sve glasove osim svog.

Evo što karte kažu za ovaj tjedan, i neće ti se svidjeti: makni jedan resurs. Jedan. Osobu, aplikaciju, alat, program, savjetnika, grupu. Nešto za što misliš da ti “pomaže” ali kad budeš iskrena, zapravo ti samo daje osjećaj sigurnosti dok ti krade vlastiti ritam.

Ne zato što je ta stvar loša. Zato što u kombinaciji sa svime ostalim stvara gužvu u kojoj se TVOJ glas više ne čuje.

Drsko? Da.

Ali znaš što je još drskije? Živjeti cijeli život po tuđim receptima i onda se čuditi zašto ti jelo nema okus.

Ubiti vraga u sebi ne izgleda kao egzorcizam. Izgleda kao tihi NE. Izgleda kao neodgovoreni mail. Izgleda kao prazan kalendar u kojem nema nijednog poziva za “kratki sync” koji nikad nije kratak.

Tvoja tinejdžerska drskost još uvijek postoji. Ona koja je znala točno što hoće prije nego su je naučili da pita za dozvolu. Ona koja je stvarala bez da se zapita je li to “pravi način”. Ona koja je bila previše mlada da zna da bi se trebala bojati pa se jednostavno NIJE bojala.

Ona čeka.

Ispod svih tvojih certifikata i tečajeva i mentorskih programa i masterclassova i PDF vodiča i besplatnih webinara koji nikad nisu besplatni jer te koštaju SEBE.

Vrati se u sirovu snagu. U kost bez mesa tuđih mišljenja. Tvoja kralježnica zna kako stajati sama. Tvoje ruke znaju kako stvarati bez nadzora. Tvoja krv pamti ritam koji je bio tvoj prije nego si naučila da ga se stidiš.

Ovaj tjedan: jedna stvar manje. Samo jedna.

I onda primijeti kako tvoje tijelo odgovori kad ima prostora za disati.

Možda će ti se svidjeti taj osjećaj.

Možda ćeš maknuti još jednu stvar idući tjedan.

Možda ćeš shvatiti da si cijelo vrijeme bila dovoljna.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥