Duši je svejedno – nalazila se u tijelu gladnog u Africi ili bogatog u Švicarskoj… Odabrala je svoje iskustvo kako bi se razvijala kroz neku novu osobnost. Kako bi iskusila različitosti, pomirila ih i dovela brojne, čak suprotne energije u ravnotežu. Čak je duši zabavno sve to. No, ego nije. S njegove pozicije, dvostrano je i žestoko: ugodno je divno i željeno, neugodno je grozno i odbojno.

Obično su ugodna iskustva ona koja podrazumijevamo, uzimamo zdravo za gotovo te rijetko dublje analiziramo. Zbog toga nas tek neugodna – bolna – tjeraju na rast. Jer njih preispitujemo, želimo razumjeti da bismo ih se otarasili. Naravno, to nije nužno: ona nisu preduvjet razvoja. Ipak, nekako nas češće neka životna trauma ili nezadovoljstvo natjera na ono „zašto“.

Svatko ima jednu svoju ključnu „traumu“, odnosno slabost. Ona ga proganja poput duha koji – usprkos svemu što činimo – iskače iz ormara. No, ona je zapravo božanski dar: pokretač cjelovitog rasta i svojevrsni vječni poticaj. Kao prepreka u trčanju na stazama, sa svrhom pomicanja granica trkača i buđenja njegove nove snage u susretu s izazovima.

Neka velika slabost koju imamo – nedostatak samopouzdanja, pogrešan način ponašanja u odnosima, otvorenost ljudima koji će raniti… – upućuje na poremećenu ravnotežu negdje u sistemu. Svejedno gdje i kad je nastala – u tzv.prošlim životima ili djetinjstvu ili drugim dimenzijama. Ona ostaje u svijesti kao podsjetnik na zadatak uravnoteženja. I glavni zadatak čovjeka je ispraviti tu krivinu, odnosno vratiti sve u balans. A taj proces predstavlja glavno učenje koje biće ostvaruje u tom iskustvu i putokaz je: pokazuje na kojem je području čovjeku najvažnije da djeluje kako bi postigao svoju cjelovitost.

Sva ona stanja života, situacije i odnosi kada jasno osjećamo da nešto „ne štima“ su portali na taj put uravnoteženja. Zbog toga što su nelagodni, ljudi se često boje pogledati dublje u njih, razumjeti ih. Pa ih izbjegavaju, ali duša zna i biće osjeća da se materijal tako gura sa strane. Onda to povratno javlja – kroz brigu. Počnu rasti u psihi briga i strah bujajući oko čovjeka, kao mutni oblak. I tada ne pomažu mudrovanja, niti iluzorna očekivanja da će proći ili se nešto samo riješiti: jedino rješenje je brutalno se suočiti sa činjenicama i krenuti rješavati probleme sitnim koracima.

Znači kako ide – oko čega osjećaš nelagodu kad pomisliš na to? O čemu najradije ne bi mislila nego bi otjerala tu temu, kao “sutra ću, jer možda sama nestane do sutra”. To može biti neka promjena u tebi – odnos koji se gubi, nestanak strasti prema partneru, strah oko nečega u tijelu, što god. Stani i obrati pažnju. Gdje ti to ozdvanja u tijelu? Prepoznaj, jer ti se kroz takvu reakciju javlja unutarnja najveća slabost, i bubnja, zove te jer želi postati najveća snaga. I hoće, kada joj pokloniš svoju pažnju, dakle energiju. I dahom makneš prašinu boli koja je prekriva.

U protivnom – kada je ignoriraš, umjesto ovako slušaš – ona se pretvara u strah. Počinje te plašiti, samo zato što okrećeš glavu, pa te plaši nesigurnost nepoznatog koju osjećaš s leđa. I uslijed stalne izloženosti takvoj energiji, čovjek postaje stalno zabrinut oko svega. Pun straha od budućnosti jer ga briga izjeda.

Bez brige

A briga je najveća prepreka cjelovitosti. Uplete um u strah i poručuje čovjeku da nije sposoban riješiti neki problem i suočiti se s izazovom. U tijelu, ona iscrpljuje želudac i bubrege. Želudac predstavlja našu sposobnost primanja i davanja, a bubrezi volju življenja s kojom podnosimo prepreke i idemo dalje, što god stalo pred nas. Prirodno, uslijed stalnog iscrpljivanja brigom – čovjek se počne stalno osjeća tibezvoljno i nevoljeno, kao uhvaćen u kružni pat kovitlac iz kojeg nema izlaza.

No, izlaza uvijek ima. Jer se u svakom problemu nalazi ključ njegova rješenja. U slučaju vlastite slabosti i brige zbog nje, čaroban štap predstavlja svijest o povezanosti. Svijest o tome da su sve stvari uvijek na svom mjestu jer je čitav Svemir povezan. Ne postoji neovisnost. Oni koji propovijedaju neovisnost kao put slobode zavode poluistinama – ni jedan čovjek nije pusti otok, izolirana čestica. Baš je izolacija i odvajanje od Svemira – Života, slijepa ulica u kojoj nema rješenja.

Život je međuovisan: čovjek ovisi o zraku, i svjetlu… i tako se redom među svim razinama i oblicama stavaraju nevidljijve niti zajedništva. I, u njemu je tajna: zajedništvo s Izvorom donosi viziju optimalnog načina izlaska iz nekog„kroničnog“ problema. Zato otpusti brigu i učini taj prvi korak, koliko god nestabilan i lelujav: on je golem i važan jer je tvoj pomak iz polja problema u sferu oslobođenja i ostvarenja namjera. I u toj sferi jasno vidiš i primaš informacije koje trebaš u vezi tvoje cjelovitosti i pravog puta.

• Oko čega brineš, a ne trebaš i kako da to iscijeliš?
• Koja je glavna tvoja slabost koja te zove da je pogledaš, i tako pretvoriš u snagu?
• Što je tvoj osobni okidač svijesti da si Biće uvijek povezano s Izvorom?

To su pitanja za kontemplaciju.

Za svoj osobni pogled i Tarot, da osvijetlimo dileme, pozadine i rješenja, te otkrijemo tvoja rješenja, piši na dea@elementi.space ili devidas.dea@gmail.com