Kako, što zen kaže, sjediš u vatri? Jesi li u centru i iz njega gledaš sve što se prži, uništava, nestaje ili pokušavaš pobjeći u neku nadu, optimistične priče?

Mudro je – kažu 8 PEHARA, 6 ŠTAPOVA i 3 MAČA iz Dame Tarota poštovati svoje tuge. Promatrati ih mirno, ali promatrati. Bez pokušaja da nešto uljepšaš, utješiš se, stvari ublažiš.

Stvari su takve kakve jesu. Čas plove, čas stoje. Čas blistaju kao noć puna zvijezda, čas zjape kao zastrašujuće crnilo. A kad promatraš izmjenu tih boja i nijansi – u sebi, kao i ono što ih pokreće: zapravo stabilno sjediš u vatri.

To je kao kad svjedočiš smrti. Netko blizak ti umre i u tom trenu, jače nego ikad, osvijestiš život. Razno reagiramo na to – nekad se branimo smijehom, nekad učvršćujemo u svijesti o vječnom životu, ali prije ili kasnije se susretnemo s oceanom tuge. I ne trebamo mu pobjeći, ni ne možemo. Kad to pokušamo, on samo dublje uroni u nas, pa izroni kao mračna perspektiva. Jedino što možemo je sjesti, odžalovati, isplakati i pritom sve to – sebe u svemu tome – promatrati.

Jer zaista svjedočimo smrti. Ne ovima koje prikazuju brojke u vijestima. To su samo sada glasne brojke. Smrt je oduvijek tabu tema, nekako nelagodna, kao zla vještica koju ne pozivaju na zabave. Znamo kao da je tu, ali bolje ne pričati, ako ne moraš o tome. Ali tu je, svaki tren – umiru gladni, gripozni, u saobraćaju unesrećeni, prebolesni illi prestari. Ne samo sad.

No ono što je sad specifično jest da je smrt, gubitak iznesen na svjetlo dana na jedan poseban način. Obavijen strahom jer ljudi strepe od nepoznatog.

Zato Buda kaže – misli na smrt. Svaki tren misli na smrt. Nemoj je zaboraviti ni u jednom trenu. Nemoj se zanijeti i graditi svoj dom ovdje, u materiji, onome što ti se može odnijeti i što ti vatra može spaliti. Gradi svoj dom u svijesti. A jedino te smrt drži u njoj budnim.

Kad zaboravimo smrt, istog trena postanemo nesvjesni – prolaznosti, vezanosti za stvari i pojave koje će ionako, prije ili kasnije, nestati. Zato je jedan od dobrih načina sve ove smrti – ekonomije, sistema, života kakvog smo znali – promatrati kao buditelje svijesti.

Gubimo ideju smjera u kojem idemo, mogući scenarij čini da plačemo. Prođi tu tugu, potištenost, težinu sto posto – kao glumac koji igra ulogu. A onda sjedni, uzemlji se. Da što jasnije vidiš kako sjediš u vatri.

Kretali smo se – stojimo: promotri još jednom i još jednom tijelo, gdje bi se kretalo, pa od naboja se grči. I zagrli taj dio. Primaj vijesti i propuštaj: i tužne i optimistične. Dopusti si oplakati. Jedino tako možeš dalje krenuti.

A za dalje krenuti potrebno je da tvoj pehar bude čist. Trebat će božanska svijest srca potpuno jasna, bez tamnih oblaka tuga. Jer ćemo presuđivati intuicijom, osjećajem. Instinktom bjeljim od snijega. Gledati očima dubine. Tako birati saveze koje ćemo formirati kada sve ovo prođe. Oplakujući sad, lakše ako zatreba isključiti sve i otići u neke planine ili livade gdje nema 5 g mreže. Ili naći načine da se obranimo frekvencijom od frekvencije.

Sve to možemo ako se čisto krećemo. Makar u stanu od trideset kvadrata – dovoljna su dva za istegnuti koljena, rukama dirnuti nožne prste da energija kroz stražnji kanal proteče.

I sve to mirno, bez rezanja. Bez odluka “idem u bunt, idemo odrezati sve”, bez tog ekstrema. Nego mudrije: Smrt i prolaznost ti samo trebaju kao tren, da energija proteče, da se isplačeš, pročistiš.

A onda slijedi kreativnost: prirodno izranja iz srca. Čini da možeš mirno pogledati kako igru nadigrati. Kako projahati kroz gustoće, koji pravi korak i pravi novi odnosi nastavljaju život ljepote. Jer uvijek ima ljepote. Čak i kad zamrači i čini se da je kraj. Dolazi ponuda ljubavi i to u obliku osobnog izbora.

Kad svatko napravi pravi osobni izbor ljepote i ljubavi, onda nastajemo “mi”. Kad svatko napravi orgonski top ili kupi nekoliko da postavi u svoje prostore, onda nastaje spontano grupa koja društvo brani. Ne obrnuto – kao “idemo mi svi”. Nikad ništa od toga, pa znaš iz markiranja, uvijek bi se dogodio neki štreber koji bi srušio grupni plan.

Sad se stvara nova paradigma “ja nudim”. Ti nudiš. On nudi. Ona nudi. I onda spontano možemo zablistati, u nekoj svojoj šumi, pokraj svog potoka. Ili gdje god se nađemo.

Uskoro nastavljam s odgovorima na pitanja, nisam zaboravila nego sam uspostavljala sajt da mogu u postu imati više slika, malo mi je nespretno to na fejsu. Ali imam potpunu svijest da i sajt i sve to može nestati. Ne mora, naravno, ali može. Nema veze, to je moja mandala. Bljesak njen je tren. Ako nestane, bit će neki drugi, treći, stoti.

Zato nemojte patiti nad svim što može nestati. I mi ćemo jednom, ovako ili onako, promijeniti oblik. U redu je da otplačemo žaljenja, kao dio procesa, ali onda se uspravimo i nastavimo nuditi svoje ljepote srca – to je ono što našu stvarnost čini rajem ovdje i sad. To je naš izbor, naša vibracija koja bira stvarnost u koju ulazimo.

Zagrljaj!