Svijest Slobode Je Neurološki Događaj (A Ne Motivacijski Poster Koji Si Kupila Na Etsy-ju)

Znaš onaj osjećaj kad scrollaš Instagram i netko ti objašnjava da “pustiš sve vezanosti” dok reklamira svoj retreat na Baliju za tri tisuće eura? Ili kad ti life coach s perfektnim zubima kaže da “budeš fleksibilna” dok sjediš u stanu na kredit, s poslom koji ovisi o tome da kažeš DA stvarima koje ti grče želudac od 2019.? Svi ti govore da se “odlijepiš od identiteta” kao da je to nešto što možeš napraviti između dva Zoom poziva i prije nego pokupilš dijete iz vrtića.

Tvoje tijelo upravo je napravilo duboki udah. Prepoznalo je laž koju si gutala godinama: ideju da je sloboda stvar odluke, a ne stanje živčanog sustava. Tvoja kralježnica pamti svaki put kad si pokušala “pustiti” dok ti je tijelo vrištalo da se DRŽI.

Evo istine koju nitko ne prodaje na tečajevima manifestacije: ne možeš se odvezati od nečega za što se tvoj živčani sustav još uvijek drži kao da mu o tome ovisi život. A drži se jer mu je netko, davno, rekao da ovisi. Tvoja majka. Tvoj prvi šef. Društvo koje te naučilo da si vrijedna onoliko koliko proizvodiš, zarađuješ, izgledaš, daješ.

“Pusti sve i budi slobodna!” kaže gurua s Youtuba.

Tvoja amigdala: “LOL, ne.”

Kortizol: “Zapravo, držat ćemo se još čvršće jer ovo mi djeluje kao prijetnja.”

Tijelo: stisne čeljust, podigne ramena do ušiju, prestane disati

I ti misliš da nešto ne valja s tobom jer ne možeš jednostavno “pustiti”. Draga moja. Ne možeš pustiti jer tvoj sustav još nije dobio poruku da je sigurno pustiti. I ta poruka ne dolazi iz knjige. Ne dolazi iz afirmacije. Dolazi iz tijela. Iz novog iskustva. Iz dokaza da možeš preživjeti BEZ te uloge, tog posla, tog identiteta.

Sloboda nije ideja. Sloboda je kapacitet. Tvoja krv ili teče slobodno ili se steže oko onoga čega se bojiš. Tvoja koža ili diše ili je oklop. Nema filozofije bez fiziologije.

I zato svi ti govore da “pustiš” a ti se osjećaš kao da pokušavaš otvoriti šaku koja je zakovana za stol. Jer jest. Neurološki, tvoje držanje za identitet, posao, ulogu, odnos… to je obrazac preživljavanja koji je bio koristan u nekom trenutku. Problem je što je taj trenutak prošao prije petnaest godina, a obrazac je ostao jer ga nitko nije obavijestio.

Tvoj živčani sustav još uvijek misli da si u opasnosti ako nisi “dobra kći”. Ako nisi “uspješna”. Ako nisi “ta koja sve drži zajedno”. On ne zna da si odrasla. Da imaš svoje resurse. Da možeš preživjeti bez te maske.

I što mu sad kažeš? “Pusti, budi slobodna, odvezi se”?

On ne govori taj jezik. On govori: dodir, dah, pokret, toplinu, SIGURNOST.

Tvoje tijelo mora ISKUSITI da može preživjeti bez te uloge prije nego je može pustiti. Tvoja kralježnica mora osjetiti da te može držati bez oklopa. Tvoja koža mora zapamtiti kako je disati bez identiteta koji je guši.

(Zvuči teško? Jer jest. Da je lako, ne bi postojala industrija od više milijardi dolara koja ti prodaje “otpuštanje” u obliku kristala, retreata i online tečajeva.)

Evo što zapravo znači biti spreman “odbaciti sve”: ne znači da ćeš to napraviti. Znači da tvoj sustav ima kapacitet za tu mogućnost bez da se uruši. Znači da možeš zamisliti scenarij “sve nestane” i da ti tijelo ne ode u shutdown, fight ili freeze.

Probaj sad. Zamisli da ti sve nestane. Posao. Uloga. Identitet. Status.

Što napravi tvoje tijelo?

Ako ti se stisnuo trbuh, ako si prestala disati, ako ti je čeljust krenula prema naprijed… tvoj sustav ti kaže: “Još nisam spreman. Još se držim.”

I TO JE OK.

(Ne, stvarno. To je informacija, ne kazna.)

Tvoje tijelo ti ne odmaže. Tvoje tijelo ti govori istinu: da kapacitet za slobodu još nije izgrađen. Da još nema dovoljno resursa da podnese taj scenarij. I to se može graditi. Milimetar po milimetar. Dah po dah.

Evo kako: ne tako da filozofiraš o slobodi. Nego tako da svaki dan napraviš jednu sitnicu koja nije sigurna. Koja nije po planu. Koja nije po očekivanju koje imaš od sebe.

Ne počinješ dan kavom nego limunadom. (Da, to je glupo. Da, to je poanta. Tvoj sustav mora naučiti da preživljava male promjene prije nego može velike.)

Kažeš NE nečemu na što si navikla reći DA. Ne iz bunta. Iz istraživanja: mogu li preživjeti bez tog automatskog DA? (Spoiler: možeš. Tvoj kortizol se ne slaže, ali on je drama queen od rođenja.)

Pustiš jedan dan da prođe bez da si “produktivna”. Bez da si nešto postigla. Bez dokaza da postojiš. I primijetiš: postojim li još? (Da. I dalje. Čak i bez Excela.)

Svaki put kad tvoje tijelo preživi malu “smrt” identiteta, ono bilježi: oh, znači mogu. Tvoja krv pamti. Tvoja koža se širi. Tvoja kralježnica se ispravlja. I taj kapacitet se gradi. Tiho. Bez fanfara. Bez Instagram postova o transformaciji.

Sloboda nije trenutak prosvjetljenja u kojem odjednom “pustiš sve”. Sloboda je tisuću malih trenutaka u kojima si preživjela bez nečega za što si mislila da ne možeš bez toga. I svaki od tih trenutaka je rekalibrirao tvoj sustav. Proširio granicu. Dodao resurs.

“Ali Dea, što ako stvarno dođe trenutak kad moram sve pustiti? Kad nemam izbora?”

E, vidiš, zato se to trenira PRIJE.

Ne zato što si paranoična. Nego zato što sustav koji ima kapacitet za gubitak ne ide u paniku kad se gubitak dogodi. On ide u akciju. U kreativnost. U snalaženje.

A sustav koji nema taj kapacitet? On se zamrzne. I onda, u najgorem trenutku, ne može misliti, djelovati, snaći se.

Tvoje tijelo zna da sloboda nije odsutnost straha. Sloboda je kapacitet da djeluješ UNATOČ strahu. Tvoja kralježnica već ima tu mudrost. Samo čeka da je pustiš iz podruma u kojem si je zatvorila jer ti je netko rekao da se odrasle žene ne boje.

(Novost: odrasle žene se boje. Samo imaju veći kapacitet da djeluju usprkos tome.)

I evo možda najvažnijeg: nemoj pobjeđivati. Nemoj slaviti “transcendenciju”. Nemoj se zanositi idejom da si “iznad svega”. To je samo novi identitet u koji se možeš sakriti. Nova uloga: “ona koja je sve pustila”.

Pravi sloboda je dosadnija. Tiša. Manje instagramabilna.

Pravi sloboda izgleda ovako: gledaš što se događa. Osjećaš što osjećaš. Djeluješ kad treba. Miruješ kad ne treba. Bez priče o tome kako si prosvjetljena. Bez potrebe da bilo tko zna.

Tvoje tijelo zna kako je biti slobodno. Sjećanje je upisano u svaku stanicu. Prije nego si naučila da moraš nešto BITI da bi nešto vrijedila, bilo je vrijeme kad si samo BILA. Taj kapacitet nije nestao. Samo je zatrpan slojevima preživljavanja.

I može se otkopati. Dah po dah. Izbor po izbor. NE po NE.

Što se bojiš pustiti, a znaš da te drži u zatvoru? Koji identitet ti je postao premalen, a još ga nosiš jer ne znaš tko si bez njega? Koja uloga te guši, a ti je zoveš “odgovornost”?

Tvoje tijelo već zna odgovor. Pita ga se samo nitko.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥