Tražiš Maternicu U Svakom Partneru I Čudiš Se Zašto Ti Veze Izgledaju Kao Da Te Netko Stalno Izbacuje Iz Tople Kupke

Znaš onu potrebu da te netko POTPUNO prihvati? Onu glad za sigurnošću koja nikad nije zadovoljena bez obzira koliko ti partner govori da te voli? Onu prazninu koja te tjera da se zalijepiš za ljude kao da ćeš umrijeti ako se maknu dva metra od tebe? E pa, imaš vijesti: tražiš maternicu. Doslovno. Tražiš onaj osjećaj iz doba kad si plutala u toploj tekućini, hranjena bez pitanja, zaštićena bez molbe, voljena bez uvjeta, spojena bez napora. I sad očekuješ da ti to pruži Marko, 34, radi u marketingu, ima commitment issues i ne zna složiti Ikea ormar bez nervnog sloma.

Tvoje tijelo pamti sigurnost koju je um davno zaboravio. Tvoja koža nosi sjećanje na dodir koji nije tražio ništa zauzvrat. Tvoja krv još uvijek zna kako je bilo biti hranjena bez da moliš, zaštićena bez da se dokazuješ, voljena jednostavno zato što postojiš.

I evo problema: taj osjećaj je BIO stvaran. U maternici, devet mjeseci, imala si sve. Toplinu. Hranu. Zvuk srca koje kuca za tebe. Sigurnost membrane koja te štiti od svijeta. I onda si rođena i svijet je rekao “čestitamo, od sada moraš plakati da bi dobila išta, i čak ni tada nije garantirano”. Welcome to Earth. Uživaj u boravku.

Tvoja kralježnica se formirala u prostoru koji više ne postoji. Tvoja zdjelica nosi oblik sigurnosti koju nikad nećeš replicirati izvana. Tvoje kosti su se stvorile okružene tekućinom ljubavi, i od tada traže tu tekućinu u svakom zagrljaju koji nikad nije dovoljno dug, dovoljno čvrst, dovoljno MATERNICA.

“Ali moja majka nije bila idealna! Bila je nervozna, tužna, prestrašena dok me nosila!” Da. I to si primila. Svaki kortizol koji je prošao kroz njeno tijelo, prošao je i kroz tvoje. Svaki strah, svaka tuga, svaka nesigurnost, sve se to zapisalo u tvoj nervni sustav prije nego si imala oči da vidiš ili uši da čuješ. Nisi kriva. Ali si PROGRAMIRANA. I taj program još uvijek radi.

To nije karma. Nije dogovor duša. Nije mistični ugovor. To je biologija. Epigenetika. Fetus u maternici dijeli krv s majkom. Dijeli hormone. Dijeli STANJE. Ako je majka bila u kroničnom stresu, tvoj nervni sustav se formirao u kroničnom stresu. Ako je majka bila u depresiji, tvoj nervni sustav se formirao u depresiji. Nije fer. Ali je stvarno. I objašnjava zašto se osjećaš nesigurno čak i kad si OBJEKTIVNO sigurna.

Tvoj nervni sustav nije naučio sigurnost kao default. Tvoja koža se formirala u tekućini nečije anksioznosti. Tvoja krv je od prvog dana znala okus straha prije nego je znala okus zraka.

I sad, odrasla, tražiš nekoga da ti da ono što nikad nisi dobila. Tražiš partnera da bude tvoja maternica. Tražiš sigurnost, toplinu, bezuvjetnu prisutnost, hranjenje bez pitanja. I kad to ne dobiješ, jer NITKO TI TO NE MOŽE DATI, osjećaš se izdano. Odbačeno. Kao da te opet netko izbacuje iz toplog prostora u hladni svijet.

“Ali ja samo želim biti VOLJENA! Je li to previše tražiti?!” Ne. Ali postoji razlika između želje za ljubavlju i želje za maternicom prerušene u ljubav. Ljubav je razmjena između dvije odrasle osobe. Maternica je jednosmjerno hranjenje bespomoćnog bića. I ako tražiš maternicu, privlačit ćeš ili ljude koji će te tretirati kao bespomoćno biće (kontrolori, narcisi, spasitelji), ili ljude koji će pobjeći jer ne žele biti nečija inkubator.

Tvoja zdjelica zna razliku između ljubavi i ovisnosti. Tvoja krv teče drugačije kad primaš i kad sisaš. Tvoje tijelo prepoznaje razliku čak i kad um uporno ponavlja “ja samo želim nekoga tko će me voljeti onako kakva jesam” dok zapravo misli “ja samo želim nekoga tko će me hraniti bez da moram ništa dati”.

I evo što ti nitko ne kaže jer nije romantično: osjećaj sigurnosti koji tražiš ne može ti dati NITKO DRUGI. Ne zato što te nitko ne voli dovoljno. Nego zato što je taj osjećaj unutarnji posao. Nervni sustav koji se nikad nije osjećao sigurno mora NAUČITI sigurnost. Iznutra. Polako. Somatski. Ne kroz partnera koji će “konačno biti pravi”.

“Ali kako da se osjećam sigurno kad se nikad nisam osjećala sigurno?!” Dobre vijesti: tvoje tijelo ZNAM kako je sigurnost. Čak i ako je bilo samo nekoliko trenutaka. Čak i ako je bilo samo u maternici. Čak i ako je tvoja majka bila anksiozna, bilo je trenutaka tišine, trenutaka mira, trenutaka kad si plutala i sve je bilo ok. Tvoje stanice pamte.

Tvoja koža nosi tragove sigurnosti koju um ne može locirati. Tvoja krv cirkulira sa sjećanjem na mir koji je postojao prije nego si imala riječi za njega. Tvoje tijelo zna put natrag, samo ga nitko nije pitao za smjer.

I sad, praksa. Ne, neću ti reći da meditiraš i vizualiziraš bijelo svjetlo. Ali hoću ti reći da PIŠEŠ. Rukom. Na papir. Ne tipkaš, PIŠEŠ. Jer pisanje rukom aktivira drugačije dijelove mozga. Povezuje tijelo i um na način koji tipkanje ne može.

Piši sretne uspomene. S majkom, s bilo kim, svejedno. Trenutke kad si se osjećala sigurno. Možda su mali. Možda su rijetki. Možda moraš kopati. Ali postoje. I dok pišeš, dok opisuješ osjećaj tim sporim, tjelesnim činom ruke koja se kreće po papiru, tijelo se SJEĆA. Ne misli o sjećanju. SJEĆA se. U stanicama. U koži. U dahu koji se automatski produbljuje dok pišeš o trenutku kad je sve bilo ok.

Tvoja ruka zna put do sjećanja koja um čuva zaključana. Tvoja koža se otvara dok pišeš. Tvoja krv usporava, produbljuje se, vraća se u ritam koji je postojao prije straha, prije nesigurnosti, prije nego si naučila da moraš zaslužiti ono što ti je nekad bilo dano bez pitanja.

I da, treba pustiti zamjeranje majci. Ne za nju. Za TEBE. Jer dok držiš tu priču o tome kako ti nije dala dovoljno, kako je bila odsutna, nervozna, nesavršena, ti držiš sebe zaglavljenu u ulozi djeteta koje čeka da konačno dobije. I nikad nećeš dobiti. Ne od nje. Ne od partnera. Ne od nikoga izvana.

“Ali ona STVARNO nije bila dobra majka!” Možda. I možda je i ona imala majku koja nije bila dobra. I njezina majka prije nje. Lanac nesigurnosti koji se prenosi generacijama, ne kroz karmu, nego kroz nervne sustave, kroz hormone, kroz TIJELA koja uče od tijela.

Ti možeš prekinuti lanac. Ne tako da oprostiš u nekom velikom dramatičnom činu. Nego tako da prestaneš čekati da ti netko da ono što možeš dati samo sebi.

Tvoja kralježnica se ispravlja kad prestaneš čekati. Tvoja zdjelica se otvara kad prestaneš tražiti maternicu u ljudima koji su i sami nekad bili bespomoćne bebe. Tvoja krv teče slobodnije kad shvatiš da si VEĆ preživjela najteži izlazak, onaj prvi, iz topline u hladnoću, iz mraka u svjetlo, iz sigurnosti u svijet.

Rođena si. To znači da si već prošla najtežu tranziciju koja postoji. Iz potpune ovisnosti u… ovo. Što god “ovo” bilo. Kaotično, nesavršeno, hladno ponekad, ali TVOJE.

I negdje u tom tijelu koje je prošlo taj prolaz, postoji sjećanje na hrabrost koju nisi znala da imaš. Sjećanje na snagu koja te gurnula van. Sjećanje na prvi udah koji je bio šok i čudo i početak svega.

Ta ti hrabrost ne treba majka. Ne treba partner. Ne treba maternica.

Ta hrabrost SI TI.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥