Koliko si se puta u životu satirala, mučila, grbila i radila sve što treba, ma i više od toga, sve u nadi da će kad jednom završiš, stvari sjesti na svoje mjesto i doći bolji dani? E gle, stvar je u tome da bolji dani ne dolaze kad sve napraviš. Nego, kad pustiš metle koje nisu tvoje. Ako ih ne puštaš i ponašaš se kao magare naviklo na teret i batine, postoji mogućnost da to sve radiš iz nekog svog straha. Od novog, promjene, samoće… koji god. Tako strah rezultira inercijom. Čovjek ne mrda, nego gura iz dana u dan, sve u nadi da će dobiti priznanje. I ostaje tako…