“Ooh, kako volim taj tvoj crveni nos! Uvijek me razvedri, gledam ga i smijem se! Mislim kako si sto puta pao na njega, možda i od previše opojnih vilinskih sokova, prokrvario ga i opet si tu, spreman pomoći mi da ovu šumu raskrčim i u red posložim” – kaže brat patuljak bratu blizancu i smiju se. Najljepši je među njima taj bratski tren, kao da u njemu nema vremena, kao da zauvijek traje. Kad se zrcale dvije duše, dva para očiju gledaju i razumiju svijet onoga drugoga – sposobni živjeti stvarnost kroz tuđi par očiju, odnosno uma. Merkura, vladara Blizanaca. Da, divno je kad te netko razumije, tvoju iracionalnu čaroliju…

Već se neko vrijeme njih dvojica raspravljaju – dva brata koja se vole i zajedno putuju selima, svirajući na svojim zdjelama. Sad već dosta davno, dvije su pukle, ali mlađi brat ih vuče. Po zimama, brdima, uporno ih nosi sa sobom. Uzalud mu stariji govori da što je otišlo – treba pustiti. I da ih usporava, i sebe muči – tegareći. Ovaj vuče, pa vuče. Razumije da ne rade, a opet – kako da ih ostavi? Tako i mi negdje nešto tegarimo. Nikako odlučiti što učiniti s tim. Razumijemo da nam više ne pomaže, a opet… previše nas veže i uspomena i emocija da bismo to samo tako ostavili negdje…

Možda je najbolji pokazatelj toga koliko smo uistinu razvijeni – kako se nosimo s pritiskom. Da li nas zahvate oblaci nervoze kad svi oko nas viču i šize? Potpadnemo li pod težinom milijun stvari koje skaču u umu pod etiketom “moramo napraviti”. Ili umijemo sjediti mirno, raditi jedno po jedno, u totalnom fokusu? Samo po sebi, nema ništa loše u padanju pod pritisak, nekad je on sjajan jer pokreće akciju. Ali stalno pod njegovom težinom, ubija. Umara, a umor vodi u nezdrava stanja. Iz umora nema stvaranja radosti. Niti kreativnosti. A umara um i moram. Zato je ovaj tjedan dobro otkriti – a to će se najviše pokazati kroz područje…