Kako gledaš na nešto u što uložiš puno – sebe, rada, truda… a dobiješ malo, ili nešto jedva? Na prvu, logično, vjerojatno bijesno. Ili tužno, uglavnom nekako utučeno. Sa sasvim logičnim pitanjima zašto, zbog čega ja, koji je uzrok te moje gluposti, kako da spriječim sebe u novim takvim ludilima. Nešto poslije, promišljanjem počinješ uviđati čemu je gubitak vodio. Koji mu je smisao. Ne onako naivno u smislu “nađi pozitivni ugao u situaciji da se nekako utješiš…” Nego s mirnim razumijevanjem dubokih pozadinskih mehanizama koje jedino ovakve promjene mogu pokazati, istjerati iz skrivene mračne dubine nesvjesnih voda. Jasno, to traži pošten i miran pogled. U prvom trenu, i prvoj reakciji…