Dovoljno je da se, recimo, baka s kojom se voliš, iskusila neko siromaštvo i gubitak u životu, pa posljedično zaključila da je “život patnja i muka”. I eto kletva koja te zakači,  po liniji srca, sasvim naivno – iz ljubavi preuzimamo teret, “da olakšamo”. Skroz nesvjesno. Nije kletva nešto što neki zli čarobnjak začara nad nama. Odnosno, može biti, jasno, ali se “hvata” za nas onoliko koliko u nama samima ima prijemnika. A prijemnici su rane. Tamne rupe. Mrtvi uglovi. Kako hoćeš to zvati, ali ona mračna mjesta u nama koja bole. Nekad ni ne znamo to, jer smo ih zatrpali, zazidali dovoljno čvrsto da ne smetaju. Ali, prije ili…