Već se neko vrijeme njih dvojica raspravljaju – dva brata koja se vole i zajedno putuju selima, svirajući na svojim zdjelama. Sad već dosta davno, dvije su pukle, ali mlađi brat ih vuče. Po zimama, brdima, uporno ih nosi sa sobom. Uzalud mu stariji govori da što je otišlo – treba pustiti. I da ih usporava, i sebe muči – tegareći. Ovaj vuče, pa vuče. Razumije da ne rade, a opet – kako da ih ostavi? Tako i mi negdje nešto tegarimo. Nikako odlučiti što učiniti s tim. Razumijemo da nam više ne pomaže, a opet… previše nas veže i uspomena i emocija da bismo to samo tako ostavili negdje…