Zbunjenost je tu, da odeš u samoću. U njoj čuješ tišinu. Iz nje sebe Svećenicu. Onu koja svjedoči mudrosti, koja mudrost jest i koja zna: što da radiš i što više nikad. Koje su tvoje iluzije, što su te dugo vozile u magle i močvare odnosa i života. Pritom ispovređivale. I kako da ih rasplineš, zauvijek, baš kao što se u nekom trenu rasprše magle. Treba čekati, da. Strpljenje je igra. Ova se Mudrost iz tebe polako odmotava. Dio po dio se slaže slagalica sjećanja. Pukotine rana malo usporavaju stvar. A opet su tu, da zabljesnu – zovu te da ih pogledaš. Napokon se pokazuju, izranjajući iz dubina. Spremne su…