Kada Tvoj Nervni Sustav Shvati Da Je Smrt Samo Funkcija UPDATE

Travanj 2020. Sjediš u centru vatre. Možeš probati pobjeći u nadu, optimističnu priču, ili pozitivan mindset. Možeš dignuti zen paravane i pretvarati se da ne gori.

Ili možeš sjesti. Promatrati. Ne uljepšavati. Ne utješiti se. Samo biti u tome kao što jesi kad umire netko blizak i u tom trenutku, jače nego ikad, osvijestiš život.

Tvoja koža se u ovom trenutku steže ili širi. Tvoja krv odabire između bijega ili prisustva. Tvoje tijelo zna razliku između “gledanja plamena” i “skrivanja od njega”.

Karte kažu: 8 Pehara, 6 Štapova, 3 Mača. Ploviš s nekom nadom, dobiješ vijest o poslu koji će donijeti nove načine rada, pa sjediš sjebano s tri mača u prsima kao da si upravo shvatila da je cijeli svijet kakav si znala nestao preko noći bez da te je iko pitao za dozvolu.

I sad te svi pitaju “kako proći kroz tugu”? Kao da je tuga kokošinjac koji treba pregaziti. Kao da je vježba koju treba odraditi. Kao da je lekcija koju trebaš naučiti.

Ne.

Tuga je SIGNAL iz Nervnog sustava. Ne poruka. Ne lekcija. Signal.

Tvoj autonomni sustav registrira gubitak. Ne zato jer “duša zna da je ovo prijelaz”, nego zato jer je tvoje tijelo izgubilo poznate obrasce, sigurne strukture, predvidljive putanje… i sad mora reprogramirati cijeli operativni sustav dok još teče na starom softwaru koji se ruši.

Tvoja krv nosi tugu kao informaciju, ne kao identitet. Tvoje stanice procesuiraju gubitak kao metabolizam, ne kao status. Tvoja koža plače ne zato jer si slaba, nego zato jer je to način kako se tijelo čisti od onoga što više ne može držati.

Ljudi reagiraju različito. Neki se brane smijehom. Neki učvršćuju u priču o vječnom životu. Neki философiraju o reinkarnaciji. Neki se utapaju u oceanu tuge i zovu to “duboki rad”.

Ali prije ili kasnije, svi se susretnu s tim oceanom. I jedino što možeš napraviti je sjesti i promatrati sebe dok to osjećaš.

Ne zato jer “Buda kaže misli na smrt”. Ne zato jer “smrt te drži budnim”. Ne zato jer “svjedočiš prolaznosti”.

Zato jer tvoj Nervni sustav mora procesuirati gubitak KROZ tijelo, ne PREKO tijela. I to procesiranje izgleda kao: sjedneš, osjetiš, pustiš da val prođe, i ostaneš tu dok prolazi.

Evo gdje svi skreću u spiritualni bullshit koji im omogućava da izbjegnu stvarno osjetiti:

“Smrt je buditelj svijesti.” (Smrt je prestanak funkcije. Tvoj sustav to registrira kao: UPDATE REQUIRED.)

“Sve ove smrti su lekcije.” (Ništa nije lekcija. Sve je mehanika. Fraktalna inercija se resetira kad struktura više ne može držati frekvenciju.)

“Smrt pokazuje prolaznost da ne bih se vezala.” (Tvoj Nervni sustav se veže jer je to biološka funkcija. Attachment je survival strategija. Ne miješaš to s filozofijom.)

Polje nema pedagošku agendu. Polje nema cilj da te “nauči nečemu”. Polje vibrira. Tvoj sustav prima. Strukture se grade i rušu. To je dinamika, ne drama.

I dok svi filozofiraju o smrti kao “buditelju”, tvoje tijelo DALJE nosi tugu kao opterećenje jer nisi napravila ništa da je procesuiraš.

Dakle, ajmo raditi.

Sjedneš. Ne na kauč dok scrollaš vijesti koliko je još umrlo. Ne pred laptop gdje planiraš kako ćeš preživjeti ekonomski kolaps. Sjed neš kao da imaš susret s najvažnijom osobom u svom životu.

Jer imaš. Sa sobom.

Stavi dlan na sredinu prsa. Tu gdje stoji tuga kao težina koju ne možeš imenovati. Pritisni. Ne kao influencerica koja performira “self-love”. STVARNO. Osjeti kost. To je sidro. To ti kaže “JA SAM OVDJE”.

Tvoja koža pod dlanom počinje se buditi. Tvoja krv registrira dodir kao signal: netko me drži. Tvoje stanice primaju prvu informaciju nakon tjedana da lebde u kaosu: OVDJE sam siguran.

Sad dišeš. Ne duboko jer to aktivira simpatikus i onda ti se grudi stežu još više (hvala ti za duboki udah savijet koji te doveo do hiper-ventilacije, Karen s yoga retreata). Dišeš normalno, ali S PAŽNJOM.

Udah kroz nos. Račuš četiri. Izdah kroz usta uz zvuk “haaaa” kao da ispuštaš neki nevidljivi teret koji si nosila mjesecima a nije bio tvoj. Račuš šest. To je sve.

I dok to radiš, pustiš tugu da BUDE. Ne da te potopi. Ne da pobjegneš od nje. Da BUDE. Kao val. Dođe. Osjeti se. Prođe.

Tvoja krv teče sporije jer sustav prima informaciju: ne moram bježati od ovoga. Tvoje prsa se otvaraju milimetar po milimetar. Tvoje stanice počinju procesuirati gubitak umjesto da ga čuvaju kao blokadu.

To je metabolizam tuge. To je način kako tijelo prebacuje gubitak iz “zamrznuto stanje” u “procesuirano i pušteno”.

Nije filozofija. Nije spiritualnost. Nije “duboki rad na sebi”.

To je biologija.

Emocija je INFORMACIJA koju tijelo mora procesuirati. Ako procesuiraš: koherencija. Signal prođe, tijelo se vrati u ravnotežu, život nastavlja.

Ako ne procesuiraš: distorzija. Signal se zaglavi. Energija se komprimira. I postaneš “depresivna osoba”, “tjeskobna osoba”, “osoba koja ne može dalje”.

Ne zato jer si slaba. Zato jer nisi dopustila valu da prođe. Zato jer si tugu pretvorila u identitet umjesto da je pustiš da bude ono što jest: prolazni signal u Nervnom sustavu.

I dok tvoje tijelo procesuira, tvoj um može prestati pričati priče o tome “zašto se ovo događa”.

Nema “zašto”. Nema smisla. Nema lekcije. Nema kozmičkog plana. Nema duše koja bira. Nema karme koja balansira.

Ima samo dinamika. Fraktali koji se grade i rušu. Frekvencije koje rezoniraju i prestaju rezonirati. Strukture koje dure dok mogu držati, i padaju kad ne mogu više.

Tvoja kralježnica se opušta uz tu istinu. Tvoja koža se oslobađa tereta da “sve ima razlog”. Tvoje tijelo odahne jer konačno ne mora nositi imaginarne lekcije koje nik o nije zadao.

A kad procesuiraš tugu? Kad pustiš da val prođe? Kad tvoj Nervni sustav resi procent gubitak umjesto da ga čuva kao traumu?

Onda dolazi nešto drugo.

Kreativnost. Ne kao silena inspiracija, nego kao prirodno izranjanje iz srca koje se pročistilo. Kao mogućnost da mirno pogledaš kako igru nadigrati. Kako projahati kroz gustoće. Koji koraci imaju smisla. Koji novi odnosi nastavljaju ljepotu.

Jer ljepota uvijek postoji. Čak i kad zamrači. Čak i kad se čini da je kraj.

Tvoja krv nosi tu ljepotu u sebi. Tvoje kosti znaju da su strukture privremene, ali da ljepota teče dalje. Tvoje tijelo pamti: nakon svake smrti dolazi novi oblik.

Samo što taj novi oblik ne dolazi iz nade. Ne dolazi iz optimizma. Ne dolazi iz pozitivnog mišljenja.

Dolazi iz čistog sustava. Iz reguliranog tijela. Iz Nervnog sustava koji je procesuirao gubitak i sad može primiti novo.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥