Piješ da zaboraviš da se sramiš što piješ
Nosiš sa sobom listu propuštenih prilika kao da ti je životopis za posao koji više ne postoji. Znaš točno KADA si trebala reći nešto a nisi. Znaš točno KOGA si trebala ostaviti tri godine ranije. Znaš točno KOJI posao nisi prihvatila jer te bilo strah. I sad ležiš u 2 ujutro i gledaš u strop i vrtš te scene kao Netflix koji nema gumb za pause, samo za repeat, repeat, repeat. A tvoj mozak dodaje dramatičnu glazbu i slow motion efekte, besplatno, jer je on takav ljubazan. Tvoje tijelo nosi svako kajanje kao teret u tkivu. Tvoja fascija pamti svaki trenutak kad si spavala dok je nešto u tebi vapilo…
Zamijeni nož za turpiju (ili: kako preživjeti kad te život brusi)
Osjećaš to, jel’ da? Onu promjenu u zraku, kao kad uđeš u sobu i znaš da se nešto sprema iako nitko ništa nije rekao. Tvoj nervni sustav je počeo raditi prekovremeno još prije tri tjedna, a ti nisi sigurna zašto ti se odjednom ne da jesti kolač ali ti se jako da svađati s nepoznatim ljudima na internetu o stvarima koje te prije nisu zanimale. Zrak je teži. Životna igra upravo je prešla na hard mode i nitko te nije pitao za pristanak. Tvoje tijelo osjeća pritisak prije nego tvoj um nađe riječ za njega. Tvoja kralježnica se uspravlja u obranu koju nisi svjesno izabrala. Tvoja koža zna da dolazi…
Tvoje ruke već znaju, samo ih nitko nije pitao
Imaš na telefonu 14 screenshotanih inspirational quotea o “pronalaženju svrhe”, tri nedovršena tečaja o otkrivanju životnog poziva, i jedan vision board koji si napravila 2021. a na kojem je slika žene koja meditira na plaži u Baliju iako ti zapravo mrziš pijesak i alergična si na sunce. I sad sjedaš u tišini i pitaš se “što ja zapravo želim raditi sa životom” kao da je odgovor negdje VANI, u sljedećem testu osobnosti, u sljedećem webinaru, u sljedećem guruovom ebook-u za 47 eura. Tvoje ruke već znaju. Tvoji prsti pamte. Dok ti analiziraš, tvoji dlanovi spontano posežu za onim što voliš, samo što si to toliko puta odbacila kao “nebitno” da…
Prestani raditi crnu magiju nad samom sobom
Sjediš s prijateljicom u 11 navečer, iscrpljena od života koji te trenutno gazi kao da si osobni trening teren za svemir, i govoriš “ne mogu više, gotovo je, ubijena sam” istim tonom kojim bi naručila pizzu. I misliš da se samo ventiliraš. Misliš da je to normalno, zdravo dijeljenje, ono što terapeutkinja zove “processing emotions”. A zapravo upravo izvodiš ritual nad vlastitim životom koji tvoje stanice čuju kao naredbu. Samo bez svijeća i pentagrama, što je nekako još gore jer barem bi pentagram bio estetski dosljedan. Tvoj glas nije samo zvuk. Tvoj glas je frekvencija koja vibrira kroz svaku stanicu. Kad govoriš iz dubine očaja, tvoja krv prima te instrukcije…
Gdje ti u tijelu žive razbijene nade
Imaš bronhitis već treći tjedan i govoriš svima da “nešto ide okolo” dok izbjegavaš činjenicu da ti je grlo stalo točno u trenutku kad si progutala onu rečenicu koju si htjela reći šefu, partneru, majci, sebi. I sad kašlješ. Kašlješ i kašlješ kao da tvoje tijelo pokušava izbaciti riječi koje nikad nisu izašle, samo što umjesto riječi izlazi sluz i ogorčenost i račun za propolis koji raste kao da ima vlastiti investment portfolio. Tvoje tijelo ne laže. Nikada nije lagalo. Svaka bol koju osjećaš je adresa. Svaki simptom je pismo koje ti tvoja koža, tvoje kosti, tvoja krv šalju jer ih nisi slušala kad su šaptale. Sada viču. I evo…
Tvoje kosti imaju mišljenje o svemu tome
Retrogradan Merkur je krenuo i ti već paničariš jer si pročitala 45 članaka o tome kako će ti se pokvariti laptop, izgubiti ključevi i bivši će ti se javiti u 2 ujutro s porukom “mislim na tebe” koju je očito pisao s jednom rukom dok je drugom držao pivo. I da, možda će ti se laptop pokvariti. Ali znaš što je pravi problem? Ne laptop. Nego činjenica da ti netko može poslati tri točkice na WhatsAppu i ti provedeš sljedećih šest sati analizirajući što to ZNAČI dok ti energija curi kao iz slavine koju si zvala majstora popraviti još u ožujku. Tvoje kosti znaju stvari koje tvoj um odbija čuti.…
Tvoja ovisnost nosi krzneni kaput i govori ti da je ljubav
Znaš onu osobu za koju misliš da ste “jako vezani” i da je to “duboka povezanost” i “rijetka kemija”? Onu zbog koje provjeravaš telefon 46 puta dnevno, zbog koje si otkazala planove s prijateljicama tri puta ovaj mjesec, zbog koje u 2 ujutro analiziraš što je TOČNO mislila kad je rekla “vidimo se”? E ta povezanost ima ime. Zove se ovisnost. I nosi krzneni kaput i visoke štikle i govori ti da je ljubav dok ti krade životnu energiju kao da ima premium pretplatu na tvoju dušu. Tvoje tijelo zna razliku između ljubavi i ovisnosti. Ljubav se osjeća kao širenje u prsima. Ovisnost se osjeća kao stezanje u trbuhu. Jedna…
Tvoj divlji dlakavi jarac želi razgovarati
Ušla si u vezu misleći da ideš u raj, a završila si u podrumu svoje psihe s lopatom i upitnim sadržajem u kutevima za koji nisi znala da postoji. I sad stojiš tamo, u mraku, i pitaš se kako si od “ti si ljubav mog života” došla do “razmišljam da ti gume izrežem”. Plot twist koji ti nitko nije najavio na onom prvom dejtu kad ste pili prosecco i pričali o putovanjima i životnim ciljevima kao da ste na TEDx eventu o srodnim dušama. Odnosi ne postoje da te učine sretnom. Odnosi postoje da te razotkiju. Tvoja koža zna ovo prije tvoje glave: svaki partner je ogledalo koje ti pokazuje…
Zašto skačeš kad te netko pogleda
Netko ti kaže “sviđaš mi se” i ti iznutra napraviš salto mortale kao da si upravo dobila Oscara za ulogu Osobe Koju Netko Želi. Srce ti ubrzava, obrazi ti gore, odjednom si duhovita i šarmantna i najbolja verzija sebe koju inače viđaš samo u mašti dok se tuširaš. A onda ti ISTA osoba kaže nešto kritično i ti padneš u ponor kao da ti je netko izbio tlo pod nogama. Jučer si bila boginja, danas si hrpa smeća u ljudskom obliku. Sve na temelju TUĐEG pogleda. To mjesto u tebi koje skače na tuđe odobravanje i ruši se na tuđe odbijanje nije tvoja slabost. To je tvoja najranjivija točka. I…
Neki sukobi ne traže rješenje, traže izlazna vrata
Sjediš s partnerom/prijateljem/kolegom i “komunicirate”. Već treći sat. Iznijela si svoj ugao, on je iznio svoj, ti si parafrazirala njegov ugao da pokažeš da SLUŠAŠ, on je parafrazirao tvoj ali nekako krivo pa si morala ispraviti, onda se on naljutio što ga ispravljaš, ti si se naljutila što se on naljutio, i sad ste oboje gladni, umorni i još uvijek na istom mjestu gdje ste bili prije tri sata, samo s dodatnim slojem ressentimenta i osjećajem da bi radije gledala dokumentarce o klaonicama nego nastavila ovaj razgovor. Tvoje tijelo već zna ono što tvoj um odbija čuti. Svaki put kad se napneš za “još jedan razgovor” o istoj temi, tvoja…
