STRAST U STRAH? NEMOJ. TO SU KRIVA ULAGANJA. Čuvaj svoju čistoću.

Kažu – “Treba li se plašiti ove situacije?”
I – “Hoće i nama biti ko Talijanima? Ovo je katastrofa…”
Pa tako dalje…

Strah strah strah. Gdje se god okreneš strah. U nervoznom pokretu ruke u rukavici prodavačice. U paničnom pogledu žene s maskom na ulici. U nasilnim pokušajima smijanja situaciji. U zabrinutom glasu prijatelja koji te nagovara da spakiraš sve i dođeš na selo, na sigurno dok ovo ne prođe. Strah strah strah.

Pa dobro onda, da vidimo taj strah. Uopće neću reći “je li osnovan” jer nije. U startu nije. Ni jedan strah nije osnovan jer je to paralizator. Zapravo, kao prirodni mehanizam, strah je alarm koji govori “bori se ili bježi”. A gdje da sad bježiš? Cijela Zemlja i svo čovječanstvo na njoj je kao na golemom kruzeru, gdje da bježimo? Ako smo, kao duše u ovom tijelu, zapravo turisti na planetu, evo, sad smo na kruzeru. Dakle, bježi varijanta otpada, ostaje bori se.

A kako? Samurajski jako. A to znači bez straha. Jedno od osnovnih samurajskih načela je da živiš kao da si već umro – nevezano, svjesno smrti – tako da nema straha kada fizička smrt nastupi.

Smrt ili prelaz u novo. Smrt kao misterij koji nas čini osjetljivijim na život. Evo Smrti se sad bojimo, kad ispitujemo jedni druge ima li osnove za strah ili tješimo – ne trebaš se bojati.

Vidi kako: bilo da je trenutna situacija na planeti izazvana a) Dubokom Mudrošću Majke Prirode koja, kao u Avataru, čisti planetu i vraća čovjeka korijenima; b) Režijom podlih iz-druge-dimenzije-entitetnih kontrolora zemlje c) Biločim ostalim – što ti pomaže bojati se?

Gledaj strah

Osnovne, samurajske činjenice su ove: gledaj strahu u oči.
Ili da proširimo, gledaj mu cijelo tijelo. Kroz svoje. Vidi gdje titra svaki atom, udah izdah. I tako redom. Evo sad ima cijela planeta vremena za samopromatranje tijela, uma, udah, izdah.

Kao što znaš, glavni je strah od Smrti. Ne nužno da ćeš ti ili netko tvoj fizički napustiti tijelo, iako ima i toga. Nego strah od smrti starog – načina života, razmišljanja, sistema.

Ako bolje pogledaš – zar je to loše? Kakav je život društvo vodilo? Sa svim predivnim resursima prirode i unutarnjim mogućnostima za plemenitost i božanstvenost – u stvari, živjelo se površno i sebično. Neka umre takav način.

Smrt slobode, strah kojeg pokreću restrikcije. Bolno osvještenje ovdje je da zapravo nismo slobodni, čim smo u tijelu. Čim smo inkarnirani ovisni smo o ritmu da moramo recimo na wc, da moramo jesti nešto, makar bobice s grma, disati. Nismo slobodni dok trebamo hranu – bilo da je kupujemo u dućanu, bilo da radimo fabriku pod otvorenim nebom, pa nam jači vjetar (kao lani) može stući baštu. Nismo slobodni dok koristimo internet, tehnologiju. Identifikacijske isprave. Formulare za prijevoz, dokumente, i sve ostalo. Nismo nigdje slobodni. I to se sada jednostavno vidi.

JEDINO gdje smo slobodni (tj. možemo biti) je u načinu razmišljanja. Većina i dalje nije, način na koji koriste um, pa se posljedično tome ponašaju je uvjetovana medijima, masom, programima uma. Tako da su kompletni robovi.

Oni koji razmišljaju na svoj način, kreiraju svoje puteve misli i vladaju svojim mislima, biraju ih… oni su jedini slobodni (izuzev administrativno socijalno-pripadne uvjetovanosti, “robije” o kojoj smo pričali).

Znači, strah od smrti slobode je više osvještenje vlastite – reći ću, da – nemoći. A to je super jer ti pokazuje ostale tvoje moći. Da, recimo, kad osjetiš da ti ta nemoć trese trbuh, abdomen… spustiš tamo svijest i dišeš, dišeš dok ne osjetiš da se oblak straha ispred rasplinjava, a ti širiš izvan granica fizičkog tijela, svemira. Dok ne osjetiš da je tu prozračnost i lakoća.

Zatim, tu je strah od promjene koju smrt, pa s njom novo rođenje (novi način, sustav – kakav god bio) nosi: hoću li imati što sad imam? Najave recesije, otkazi putovanja, aranžmana, poslova samo produbljuju ovaj strah… Vidi, ako nećeš imati ono što sad imaš, znači da ti nije trebalo i da ćeš imati nešto drugo. A pretpostavka da imaš je da, prije svega budeš: kad jesi, onda možeš i posjedovati. Kad jesi mirno i staloženo biće, možeš naći način da ponovo nešto stvoriš ili imaš. A kad nisi jer te blokira strah, onda ne možeš ni posegnuti rukom za onim što ti je ispred nosa.

I ponovo: osjeti gdje je taj strah “hoću li imati” u tvom tijelu. Pažnja sviješću, možeš staviti i dlanove kao na malo preplašeno mače i disati, izdah izdah izdah… do mira, lakoće i prozračnosti.

“Da, ali, da li ću sve to moći” – još jedan strah. Onaj koji pokazuje sumnju u vlastite moći. Vrijednost. Sposobnosti. Nećeš ako misliš da nećeš i hoćeš ako misliš da hoćeš – ovo je doslovno tako jednostavno. A jedini način da… ne samo misliš da hoćeš, nego jednostavno ideš, znaš da hoćeš… je, pogađaš, stabilnost dakle hara. Pa opet dah, dlanovi, dah, izdah… Do mira.

Ovo je stalni trening. Pokazuje mnogo toga – naše vezanosti. Koliko smo spremni pustiti.

“Da, ali ja sam uložio/la životnu ušteđevinu u to i to”… “A ja sam planirao to i to…”

Sve je to ok, čovjek treba težiti i ostvarivati, ali u svakom trenu biti spreman pustiti. I s tim smo mentalno svi suglasni, ali jasno, nategnuto je u praksi. Osim uz udah izdah, točkice debelog crijeva, jednostavno trening puštanja.

I iz trena u tren to gledaj, motri. Kad te obuzme paraliza od strahova sjedni i daj im imena, prepoznaj ih – aha, ovo je strah od toga kako će unuci, djeca, ovo je strah “kako ću ja”… zapiši ih sad. Lista strahova, pa onda svaki prekriži i pored njega napiši kako izgleda njemu suprotna slika.

Primjer: vidiš strah od toga kako ćeš naći posao, planirao si konobariti sezonu, ali je sve upitno. Dišeš, ruke, sve ovo gore i onda vidiš sliku sebe zadovoljnog i sretnog. Bez previše detalja gdje i kako si to ostvario, dovoljno je da se vidiš zadovoljnim i sretnim i onda tu sliku udahni u tijelu (sviješću, možeš i dlanovima) na ono mjesto s kojeg si očistio strah. I tako redom.

To je jedini i najveći, najvrijedniji posao kojeg sada možeš odraditi sa sobom.

Ne zato što “doći će nova kriza nakon ove, novi virusi, čipirat će nas, cijepiti, priroda uništiti…” Možemo katastrofične scenarije nabrajati do u nedogled, to je omiljena igra straha. On se silno zabavlja kada čovjekovu strast troši na listanje strahova. Pa ako mu se želiš pridružiti u toj igri, izvoli, ali budi svjestan “Ok, Strah i ja se igramo kataklizmičkih scenarija”. No onda to radi mentalno, bez da daješ naboj svojih emocija, bez da ulažeš svoju strast.

Svoju strast uloži u navedeno samoicjeljenje jer je to jedini način da možeš budeš ostaneš zdrava osoba. U kojim god okolnostima. Slobodna.

Slobodna od vezanosti, od straha, od tuđih uvjetovanja, programiranja, vibracija.

Ako trebaš Tarot podršku u spoznaji načina na koje ti to najefikasnije ostvaruješ, piši na devidas.dea@gmail.com

Tu smo! 💖