Kada Tvoj Nervni Sustav Screenshota Cijelu Planetu Odjednom

Ožujak 2020. Planeta na pauzi. Tvoj sustav na max alarmu. Svi pričaju o strahu kao da je Twitter trend koji možeš mutati.

Sjedneš u kuhinji, scrollaš vijesti dok čekaš da voda proključa za kavu, tvoja amigdala mainlineaju kortizol kao energy drink, i svaki naslov registriraš kao osobnu prijetnju tvom preživljavanju iako je problem na drugom kontinentu. Prodavačica u dućanu nosi rukavice i tvoj sustav Screenshot. Žena s maskom na ulici i tvoj Nervni sustav Screenshot. Prijatelj te zove zabrinutim glasom da dođeš na selo i tvoj autonomni sustav doslovno instalira novi software straha prije nego si shvatila da je to bio samo poziv.

Tvoja koža registrira svaki strah oko tebe kao vlastiti. Tvoja krv nosi frekvenciju cijele planete odjednom. Tvoje stanice ne znaju razliku između tvoje panike i tuđe panike jer je Polje jedno, a ti si samo antena koja hvata signal.

I sad te pitaju “treba li se plašiti?” kao da je to binarna odluka. Kao da možeš staviti checkmark pored “DA” ili “NE” i riješiti cijelu stvar.

Pitanje koje ti NIKO ne postavlja: što radi strah u tvom tijelu dok ti mentalno debatiraš je li osnovan ili nije?

Spoiler: boli ga kurac za tvoje mišljenje. On već radi svoj posao. Tvoj solarni pleksus je stegnut kao pesnica. Tvoj dah je plitak kao da piješ zrak na slamku. Tvoja čeljust drži napetost kao da žvaćeš nevidljivi cement. I ti misliš da ćeš to riješiti… razmišljanjem o tome je li strah “opravdan”?

Strah je alarm u Nervnom sustavu. Alarm ne pita za dozvolu. Alarm se aktivira.

I dok ti mentaluješ o “je li osnovan”, tvoje tijelo već reagira. Kortizol. Adrenalin. Simpatički sustav na full. Tvoj autonomni sustav ne čita znanstvene članke. Ne čeka consensus. Ne pita WHO za službenu izjavu. Tvoj autonomni sustav hvata frekvenciju panike iz Polja i reagira kao da je lokalni fire alarm.

Cijela Zemlja vibrira strahom. A ti si antena. Naravno da hvataš signal.

Tvoj Nervni sustav screenshota kolektivnu paniku i instalira je kao vlastitu prije nego si stigla pojesti doručak. Ne zato što si slaba. Zato što si osjetljiva. Velika razlika.

Sad ajmo vidjeti taj alarm. Ne zato jer “možda nije osnovan” (dušo, naravno da nije osnovan, ni jedan strah koji paralizira nije ikad bio osnovan, to je priroda alarma), nego zato jer želiš razumjeti što se događa u tvom sustavu dok svi oko tebe drame o Smrti kao da je Netflix serija.

Strah kao alarm kaže “bori se ili bježi”. Primitivno, jednostavno, evolutionary super efikasno kad je sabre-tooth tiger u blizini. Ali gdje da bježiš sad? Cijeli planet je na istom kruzeru. Nema izlaza. Nema evakuacijske opcije. Nema drugog kontinenta na koji možeš kupiti kartu.

Dakle, bježanje otpada kao opcija.

Ostaje borba.

A kako se boriš s nečim što ne vidiš? S nečim što je svuda i nigdje? S frekvencijom koja vibrira kroz cijelo kolektivno Polje?

Boriš se jedino kroz regulaciju vlastitog sustava. To je jedina bitka koja ima smisla. I jedina koju možeš dobiti.

Ne zato jer “kozmički si ratnik” ili “duša ti je izabrala ovu lekciju”. Već zato jer je tvoj Nervni sustav jedini instrument koji IMAŠ. Jedini koji je TI. Jedini koji možeš naučiti svirati drugačije.

Evo gdje svi skreću u spiritualni bullshit:

“Ova situacija je izazvana Dubokom Mudrošću Majke Prirode koja čisti planetu!”

Ili

“Ovo su podli entitetni kontrolori iz druge dimenzije!”

Ili bilo koja treća verzija priče u kojoj postoji RAZLOG. Plan. Smisao. Neki kozmički projektni menadžer koji koordinira sve ovo.

Ne, dušo.

Polje nema volju. Polje nema plan. Polje nema moral. Polje nema pedagošku strategiju.

Polje je informacija u vibraciji. Tvoj Nervni sustav je računalo koje to procesira. To je cijela priča. Nema “mudre Prirode koja donosi lekcije”. Nema “kontrolora koji orkestriraju kaos”. Ima samo dinamika. Fraktali. Rezonancija. Mehanika.

I dok ti trošiš energiju na teorije zavjere ili spiritualne interpretacije, tvoje tijelo DALJE vibrira na frekvenciji straha jer nisi napravila ništa da ga reguliraš.

Strah u tvom solarnom pleksusu nije “poruka iz svemira”. To je deregulirani autonomni sustav koji ne zna kako se nositi s količinom stimulansa iz okoliša.

I tu dolazimo do onoga što MOŽEŠ raditi dok svi oko tebe filozofiraju o smislu virusa.

Sjedni. Doslovno, sjedni. Ne na kauč dok scrollaš paniku. Sjedni sa zatvorenim očima kao da imaš susret s najvažnijom osobom u tvojm životu. Jer imaš. Sa sobom.

Stavi ruku na sredinu prsa. Ne kao Instagram influencerica koja glumi meditaciju. STVARNO. Pritisni. Osjeti kost. To je sidro. To ti kaže “JA SAM OVDJE”.

Tvoja koža pod dlanom počinje registrirati prisustvo umjesto odsutnosti. Tvoja krv teče sporije jer tijelo prima signal: neko me drži. Tvoje stanice primaju informaciju: ja sam tu.

Sad dišeš. Ne duboko jer to aktivira simpatikus i onda panikaš JOŠ više (čestitam, upravo si shvatila zašto “duboki udah” savjet ne radi kad si u alarmu). Dišeš normalno, ali S PAŽNJOM. Kao da slušaš nešto jako važno.

Jer slušaš. Slušaš što ti tijelo govori ispod svih tih misli o katastrofičnim scenarijima.

Udah kroz nos. Račuš do četiri. Izdah kroz usta. Račuš do šest. To je sve.

To je protokol za deaktivaciju amigdale koja screenshota sve kao da je sudnji dan. To je način da kažeš svom alarmu: hvala ti što me čuvaš, ali sad možemo stati.

I dok diš, skeniraš tijelo. Gdje se strah zapravo NALAZI? Ne gdje “misliš o njemu”. Gdje ga OSJEĆAŠ?

Trbuh? Prsa? Grlo? Ramena? Čeljust?

Stavi tamo svijest kao da stavljaš dlan na preplašeno dijete. Bez riječi. Samo prisustvo.

I diši tu. Izdah, izdah, izdah… dok se oblak straha ne počne rasplinjavati.

Tvoja krv počinje teći do mjesta gdje je bila blokirana. Tvoja koža omekšava milimetar po milimetar. Tvoje stanice primaju prvu dozu sigurnosti nakon tjedana alarma.

To je rad. To je jedini rad koji ima smisla u kaosu.

Ne zato jer “doći će nova kriza nakon ove” (hoće, btw, ali to je druga priča).

Ne zato jer “život te testira” (ne testira te nik

o, život se samo događa kroz mehaniku, ne kroz moral).

Ne zato jer “duša ti je ovo izabrala kao lekciju” (tvoja duša ništa nije birala, to je mit koji um izmišlja da bi imao iluziju kontrole).

Radiš to zato jer je to jedini način da BUDEŠ zdrava osoba. U BILO KOJIM okolnostima. To je jedini način da budeš SLOBODNA.

Slobodna od čega?

Od vezanosti za ishod. Od straha kao identiteta. Od tuđih projekcija. Od kolektivne panike. Od programiranja koje ti govori da moraš biti u alarmu da bi bila sigurna.

Sve što si ikad uložila u “strast” (tu energiju koju ljudima serviraš kao ljubav, predanost, brigu) možeš uložiti u ovo. U samo-regulaciju. U gradnju kapaciteta tvog Nervnog sustava da IZDRŽI nesigurnost bez da kolabira.

Ili možeš nastaviti listati strahove. “Čipirat će nas. Cijepiti. Priroda će se uništiti. Doći će novi virusi. Još gore.” Možeš se igrati te igre s strahom do u nedogled. Strah voli tu igru. On se silno zabavlja dok ti trošiš svoju životnu energiju na mentalne scenarije koji možda nikad neće doći.

Ali ako to radiš, barem budi svjesna: “Ok, Strah i ja se zabavljamo kataklizmičkim scenarijima.” Onda to radi MENTALNO. Bez emocionalnog naboja. Bez strasti. Kao šah. Strategija. Kalkulacija.

Ali svoju STRAST… tu energiju koja te drži živom… uloži u ovo. U samoicjeljenje kroz regulaciju. To je jedino što imaš. I jedino što MOŽEŠ imati.

U bilo kojim okolnostima.

Na bilo kojem “kruzeru”.

U bilo kojem kaosu.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥