Tvoj Um Je Samurajski Mač, A Ti Si Ga Dala Internetu Da Ti Ga Pretvori U Plastični Nožić Za Mazanje Nutelle

Imala si um. Oštar, specifičan, TVOJ. Um koji je rezao kroz bullshit kao kroz maslac. Um koji je znao prepoznati manipulaciju prije nego je manipulator završio rečenicu. Um koji je imao STAV, perspektivu, način gledanja na stvari koji je bio čudan i jedinstven i potpuno neponovljiv. I onda si otvorila Instagram. I TikTok. I počela konzumirati “sadržaj”. I negdje između petsto reelova o manifestaciji i tristo postova o “samoljubav putovanju” i dvjesto coacheva koji ti objašnjavaju kako “iscjeliti ranu odbačenosti u 7 koraka”, tvoj samurajski mač je postao… nožić. Mali, tup, generičan nožić koji izgleda TOČNO kao svi ostali nožići u ladici kolektivne svijesti.

Tvoja kralježnica pamti oštrinu koju si imala prije nego si ju razrijedila tuđim mislima. Tvoja krv je tekla drugačije kad si ZNALA što misliš, ne kad si čekala da ti netko kaže što da misliš. Tvoje kosti drže sjećanje na um koji je sjekao, ne mazao.

“Ali ja VOLIM učiti od drugih! Otvorena sam za nove perspektive!” Super. Divno. Otvorenost je vrlina. Ali postoji razlika između otvorenog uma koji PRIMA i praznog uma koji se PUNI. Prva je kao ocean koji prima rijeke ali ostaje ocean. Druga je kao prazan sud koji postaje oblik onoga što u njega uliješ.

I znaš kako prepoznaš u koju kategoriju spadaš? Po tome imaš li još uvijek mišljenja koja NITKO DRUGI nema. Originalne misli. Perspektive koje nisu reciklirane iz podcasta. Stavove koji te čine čudnom u bilo kojoj “zajednici” jer ne uklapaš ni u jednu kutiju.

Tvoja koža zna razliku između uma koji UČI i uma koji se UTAPA. Tvoja zdjelica drži tvoju originalnu frekvenciju, onu koja nije došla iz sadržaja nego iz TEBE. Tvoja krv cirkulira s mislima koje su bile tvoje prije nego si znala da drugi misle drugačije.

Plot twist: kolektivni um nije neutralan medij. Nije “ocean u koji smo svi uronjeni” u nekom romantičnom smislu. Kolektivni um je PROGRAMIRAN. Ima algoritme. Ima agende. Ima kutije u koje te želi staviti jer je kutijama lakše upravljati.

Imaš #samoljubav kategoriju. Imaš #biznis&mindset kategoriju. Imaš #duhovnost kategoriju. Imaš #aktivizam kategoriju. I sve te kategorije imaju PRAVILA. Nepisana, ali čvrsta. Način na koji se govori. Stvari koje se smiju reći. Stvari koje se NE smiju reći. I polako, bez da primjećuješ, tvoj um se oblikuje prema pravilima kutije u kojoj si se našla.

“Ali ja sam AUTENTIČNA! Ja ne pratim trendove!” Ok. Reci mi onda: kad zadnji put nisi znala što misliš o nečemu i bila si ok s tim? Kad zadnji put si imala mišljenje koje se NITKO u tvojoj “zajednici” ne bi složio? Kad zadnji put si bila toliko originalna da si bila SAMA u svom stavu?

Tvoja kralježnica se ispravlja s priznanjem da je individualnost postala rijetkost. Tvoja krv teče brže s dozvolom da misliš stvari koje NITKO DRUGI ne misli. Tvoje kosti znaju da je tvoj um bio samurajski mač PRIJE nego si ga počela uspoređivati s tuđim noževima.

I evo mehanike bez ezoterike: kad te netko napadne, čime se braniš? Ne emocionalnim dramama, to je površinski sloj. Nego STVARNO. Kad je ozbiljna frka. Čime rezat kroz kaos? S kojim STAVOM čuvaš granice? Kako razmišljaš kad osjetiš da te netko hoće iskoristiti, manipulirati, skuhati iz pozadine?

TO je tvoj mač. Tvoj specifični, jedinstveni način korištenja uma. Ne sam um, jer um je ocean, nego KAKO ga koristiš. Kako mjerš, vagaš, presuđuješ. Kako probirеš kroz sranja i vidiš istinu ispod. Kako prepoznaješ kada ti netko prodaje maglu u lijepom pakiranju.

I taj mač, taj tvoj specifični način, taj OTUPLJUJE svaki put kad pustiš tuđi sadržaj da ti kaže kako da razmišljaš. Svaki “5 koraka za…” post. Svaki “evo što sam naučila…” video. Svaki framework, sistem, metoda koja ti obećava da ćeš “konačno shvatiti” nešto što si zapravo ZNALA prije nego si počela tražiti odgovore vani.

Tvoja koža pamti vrijeme kad si ZNALA bez da ti je netko rekao. Tvoja zdjelica drži intuiciju koja nije trebala validaciju. Tvoja krv nosi mudrost koja je postojala prije nego si naučila sumnjati u nju.

“Ali kako da sačuvam svoj mač u svijetu koji ga stalno pokušava otupiti?” Evo kako: prestani konzumirati. Barem privremeno. Barem dovoljno dugo da čuješ SVOJ glas opet. Onaj koji je postojao prije nego si ga utopila u moru glasova koji ti govore što da misliš, osjećaš, vjeruješ.

I onda, kad opet osjetiš oštricu, kad opet znaš što JE TVOJE a što je posuđeno, tada možeš konzumirati svjesno. Ne kao spužva koja upija sve. Nego kao samuraj koji zna svoj mač i koristi tuđe mačeve samo kao vježbu, ne kao zamjenu.

Tvoja kralježnica drži stav koji nije naučen nego UROĐEN. Tvoja krv teče ritmom koji je tvoj prije nego je bio ičiji. Tvoje kosti su struktura uma koji REŽE, ne koji se da rezati.

I te “kategorije”? Ti hashtagovi? Te kutije u koje se svi uredno slažu? Ti ih možeš koristiti kao kostime. Obući kad treba, skinuti kad ne treba. Proći kroz njihove uglove kad je strateški pametno. Ali NIKAD se ne poistovjetiti s njima. Jer ti nisi kategorija. Ti nisi hashtag. Ti nisi nožić u ladici s ostalim nožićima.

Ti si samurajski mač koji je privremeno zaboravio svoju oštricu. I ovaj tekst je podsjetnik: naoštri se. Prije nego postaneš toliko tupa da više ne možeš rezati ni vlastite iluzije.

Uzletni umom. Iznad kolektivnog programiranja. Iznad algoritamskih kutija. Iznad čak i vlastitog ega koji bi se rado uklopio negdje samo da ima “pripadnost”. Rastegni krila. I sjeci kroz sve što ti kaže da moraš biti kategorija umjesto čudo.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥