Kad god ima jak osjećaj da je nešto „DA“, znanje da je „DA“, sve u tebi viče „da“ i kompletno ti je jasno da je prava reakcija na izbor, odnos, odluku – „da“ – no, svejedno, napraviš „ne“ (znači ne napraviš to što je da ili ne učiniš to u trenu u kojem jeste impuls da se napravi)… prepoznaj da to znači zakvrčku koju imaš u svojoj svijesti. Nešto u nesvjesnom – čvor, sjena, karmički kumulativ, ili čak entitet, svejedno – uglavnom zakvrčka koja čini da nisi svoj sto posto. I ta zakvrčka su super vrata u proširenje svijesti o sebi, u jedno novo samoupoznavanje. Jer ti pokazuje o čemu kontemplirati.

Pitati se „zbog čega sam djelovao/la“ suprotno dubokom uvidu duše, čega se bojim, gdje sumnjam u sebe i svoju božanskost koja kroz unutrašnjost šapuće? Koje nemani iz subine me plaše da slobodno djelujem? Zašto nisam svoj/a – svih stoposto u nekom trenu. Jer u tijelu tih stoposto Sebe ostvarujemo upravo kroz neki tren. I zato nema krivnje kada sve viče „da“, a mi radimo „ne“. To su, u stvari, distorzije koje pokazuju pravi put – kao kada ideš nekom cestom pa naiđeš na znak „stop“, da se malo zamisliš, promisliš, dublje u sebe uroniš.

To samo izgleda kao znak stop, ali to su zapravo vrata u nesvjesno – gdje obitava i sjena i Božanskost. I kada taj „stop“ iskoristiš da je gledaš, šunjajući se po svojim dubinama tražeći gdje se skriva prepreka, ona postaje ključ Novog Tebe. Ovo vrijedi za sve, posebno za sitnice.

Svježi primjer je prijateljica koja je preselila u novi stan. Pričala mi je kako je sve uredila po svojoj volji i Tarot uputama za energetsko jačanje prostora (slike, boje, ukrasi, simboli), ali ostalo joj je očistiti i urediti ogledalo. To je trebao biti najzabavniji dio posla. Imala je gotovo popis slika koje treba zaljepiti na ogledalo, cijeli nacrt i plan spreman. Džaba. Dva tjedna prolazila je pokraj ogledala ubrzanim korakom i nikako da se natjera. Stalno se žalila „kako ne vjeruje da nema vremena za najdražu stvar, kojoj se najviše veselila, kao kruni dizajna svog prostora“. Ali avaj, to je njena budna svijest govorila, no nesvjesno je očito pokazivalo ne da se veseli radu na ogledalu, nego da u jezi strepi od toga.

Jeste, to je zapravo najveći posao od svih – stalno si suočen sa sobom. A radovi u ogledalu su najdublji zaroni u dušu. I napravile smo plan. Ne da navali na njega, i forsira se, nego da ga za početak prekrije. Da, tako je, da kad joj se ne radi – e onda ništa ne radi. Jer neke stvari ne treba forsirati, one sazriju kada je vrijeme, a do tada je glupo nervirati se što „nije prije“. Prije mi zrelimo, da budemo spremni za krunu posla. I tako je ona, još dva tjedna prolazila pokraj prekrivenog ogledala. A potiho promatrala sebe i promišljala – čega se boji ako, ukrašavajući ogledalo, stvara velike i željene stvari?

Pa je recimo otkrila da se boji odgovornosti koju takva moć i uspjeh nosi. I niz uvida. Dva tjedna. I onda je eruptirala energija. Sredila ga je u tili čas. Ali, drugačije nego isprva. S nekim svojim simbolima koje je primila tokom dvotjednog – ne uvijek za ego ugodnog – samopromatranja, s nekim novim momentima. Jer je Ona postala nova. Stoga je ok kad je „da“, a „ne“. To je još samo jedan poziv Duše na dublje zaranjanje u Sebe.