Tijelo Ti Viče DA, A Ti Radiš NE I Onda Se Pitaš Zašto Ti Je Život Ovakav

Znala si. ZNALA SI. Svaka stanica u tebi je vikala “da, ovo, sada, napravi”. Intuicija je bila kristalno jasna. Želudac je bio miran. Srce je bilo otvoreno. I onda si… nije napravio ništa. Ili si napravila suprotno. Ili si “odlučila pričekati bolji trenutak” koji nikad nije došao jer, plot twist, bolji trenutak je bio ONAJ TRENUTAK koji si propustila dok si razmišljala hoće li biti bolji trenutak.

Tvoja kralježnica drži evidenciju svakog NE koje si izgovorila dok je cijelo tijelo vikalo DA. Tvoja koža pamti stezanje u trenutku kad si izdala vlastito znanje. Tvoja krv je usporila, zbunjena, jer si joj rekla da ne vjeruješ onome što zna.

I sad sjediš i pitaš se “zašto sam takva?” i “što nije u redu sa mnom?” i googlаš “self-sabotage” u 2 ujutro i čitaš članke koji ti govore da imaš “strah od uspjeha” kao da je to dijagnoza koja objašnjava bilo što. Kao da ti sada možeš reći “a, da, strah od uspjeha, to je to, riješeno” i nastaviti raditi isto sranje koje si radila do sad.

Ne. Nije strah od uspjeha. To je marketinški izraz za nešto puno specifičnije i puno zanimljivije.

Tvoje tijelo zna istinu prije nego je um formulira u riječi. Tvoja koža reagira na odluke prije nego ih doneseš. Tvoj dah se mijenja u prisutnosti pravog DA, produbljuje se, usporava, kao da se cijeli sustav NAMJEŠTA na novu frekvenciju. I kad to ignoriраš, tijelo pamti.

Evo mehanike: imaš dva sustava koja donose odluke. Jedan je brz, tjelesni, intuitivan, star milijune godina, testiran evolucijom. Drugi je spor, mentalni, analitički, star možda par tisuća godina, još uvijek u beta verziji, pun bugova. I kad ti brzi sustav kaže DA, a spori sustav kaže “ali čekaj, analizirajmo, napravimo listu za i protiv, konzultirajmo sve ljude koje poznajemo, pročekajmo još malo”… brzi sustav gubi. Svaki put.

Jer spori sustav ima pristup STRAHU. A brzi sustav operira iz ZNANJA. I strah je glasniji. Strah ima PowerPoint prezentaciju svih načina na koje bi moglo poći po zlu. Strah ima historijske podatke o svim tvojim prošlim neuspjesima. Strah ima megafon i koristi ga bez milosti.

Tvoja krv nosi oba glasa, i strah i znanje. Tvoja koža osjeća borbu između njih. Tvoja zdjelica drži odgovor koji um pokušava preglasati analizom, sumnjom, beskonačnim “a što ako”.

“Ali što ako je moja intuicija bila kriva? Što ako sam dobro napravila što sam čekala?” Možda. Ponekad. Ali… budi iskrena. Koliko puta je tvoja intuicija bila kriva? I koliko puta si je ignorirala pa se kasnije pokazalo da je bila u pravu? Ja znam tvoj rezultat čak i bez da te poznajem. Jer je kod svih isti. Intuicija ima puno bolji track record od analize. Samo što analiza ima bolji PR tim.

I evo što nitko ne govori: svaki put kad tijelo kaže DA a ti napraviš NE, nešto se dogodi unutra. Nije dramatično. Nije vidljivo. Ali je stvarno. Mali gubitak povjerenja. U sebe. U vlastito znanje. U sposobnost da čuješ i slijediš vlastitu istinu. I ti mali gubici se akumuliraju. I nakon dovoljno njih, više ne čuješ jasno. Više ne znaš što je tvoje DA a što je strah prerušen u razum.

Tvoja kralježnica pamti svako izdajstvo samog sebe. Tvoja koža nosi tragove kompromisa s vlastitim znanjem. Tvoje kosti drže strukturu osobe koja je naučila ne vjerovati sebi, i ta struktura se osjeća kao zatvor.

“Ali ja IMAM zakvrčke! Imam sjene! Imam nesvjesne obrasce koji me sabotiraju!” Da. Imaš. Svi imamo. Ali zakvrčke nisu misteriozni entiteti ili karmički tereti iz prošlih života. Zakvrčke su naučeni obrasci nervnog sustava. Trenutci u kojima si naučila da nije sigurno ići za onim što želiš. Trenutci u kojima te netko kaznio za autentičnost. Trenutci u kojima si shvatila da je sigurnije biti mala nego velika.

I ti obrasci su i dalje tu. I aktiviraju se svaki put kad se približiš nečemu što zaista želiš. Jer tvoj nervni sustav pamti: zadnji put kad si htjela nešto ovako jako, bilo je boli. I on te “štiti”. Od uspjeha. Od sreće. Od svega što si zapravo došla ovdje dobiti.

Tvoje tijelo ne sabotira iz zloće. Tvoje tijelo sabotira iz ljubavi, iz iskrivljene, zastarjele, više-ne-relevantne ljubavi koja misli da te štiti dok te zapravo drži malom. Tvoja koža pamti prijašnje rane i misli da je ova prilika nova prijetnja.

Prijateljica je preselila u novi stan. Sve je sredila. Ostalo joj je samo ogledalo. Najzabavniji dio, kaže. Jedva čeka. Dva tjedna prolazi pokraj njega i ne može se natjerati da ga dotakne. Svaki dan misli “sutra”. Svaki dan pronalazi izgovor. I žali se kako “nema vremena” za stvar kojoj se najviše veseli.

Ali tijelo ne laže. Tijelo je znalo ono što um nije htio priznati: rad na ogledalu znači suočavanje sa sobom. Pravo suočavanje. I to je užasavalo njen sustav više nego što je budna svijest bila spremna priznati.

Tvoje tijelo uvijek zna pravu priču. Tvoja koža reagira na istinu čak i kad je um aktivno izbjegava. Tvoja krv usporava pred stvarima od kojih bježiš, čak i kad ih zoveš “jedva čekam”.

Rješenje nije bilo forsiranje. Forsiranje nikad nije rješenje. Rješenje je bilo slušanje. Ona je prekrila ogledalo. Da, PREKRILA ga. I dva tjedna je promatrala sebe. Pitala se: čega se zapravo bojim? Što me zaustavlja? Koja se stara rana aktivirala?

I otkrila je: bojala se odgovornosti koju nosi moć. Bojala se uspjeha jer uspjeh znači vidljivost, a vidljivost znači mogućnost napada. Bojala se biti velika jer je kao mala naučila da velike djevojčice dobivaju kritiku, ne pohvalu.

Tvoja kralježnica se opušta kad napokon priznaš ono što se skriva iza odgađanja. Tvoja koža diše dublje kad strah dobije ime. Tvoja krv teče slobodnije kad sjena izađe na svjetlo, ne zato što nestaje, nego zato što je više ne trebaš skrivati.

I nakon dva tjedna, kad je bila spremna, ogledalo se sredilo samo. U tili čas. Ali DRUGAČIJE nego što je planirala. S novim simbolima. S novim uvidima. Jer ona više nije bila ista osoba. Dva tjedna istinskog promatranja su je promijenila više nego dva mjeseca forsiranja ikad bi.

Dakle. Sljedeći put kad cijelo tijelo viče DA a ti napraviš NE… nemoj se mlatiti krivicom. Nemoj se analizirati do paralize. Nemoj googlati “self-sabotage” u 2 ujutro. Umjesto toga, stani. I pitaj se: čega se bojim? Koja stara rana se upravo aktivirala? Što moj nervni sustav pokušava “zaštititi”?

Tvoje tijelo ima odgovore koje tražiš. Tvoja koža zna gdje se skriva blokada. Tvoja krv cirkulira oko nje kao rijeka oko kamena, pokazujući ti točno gdje kopati.

NE koje napraviš kad je sve vikalo DA nisu znak da si pokvarena. Nisu karmički tereti. Nisu entiteti. To su vrata. Vrata u dijelove sebe koje još nisi integrirala. Vrata u strahove koje još nisi pogledala. Vrata u verziju sebe koja je TOLIKO moćna da te tvoj vlastiti sustav štiti od nje jer ne zna je li sigurno biti toliko živa.

I kad prođeš kroz ta vrata, kad pogledaš strah umjesto da ga izbjegavaš, kad daš imenu ono bezimeno što te zaustavlja… onda sljedeći DA postaje lakši. I onaj nakon njega još lakši. Dok jednoga dana ne budeš morala razmišljati. Dok jednoga dana tijelo kaže DA i ti jednostavno… napraviš.

Tvoja kralježnica se ispravlja s vizijom te verzije tebe. Tvoja koža vibrira s mogućnošću. Tvoja krv već teče prema budućnosti u kojoj vjeruješ sebi bez debate, bez odgode, bez izdaje.

DA koje propuštaš nisu propale prilike. Propale prilike ne postoje jer se sve vrti u spirali i vratit će se. Ali svaki put kad propustiš, spirala te vodi dužim putem. I ponekad je duži put potreban. I ponekad je duži put učitelj.

Ali ponekad, samo ponekad, možeš skratiti. Možeš reći DA kad je DA. Možeš vjerovati tijelu koje zna. Možeš skočiti prije nego um završi svoju PowerPoint prezentaciju razloga zašto je sigurnije ostati na tlu.

Tvoje tijelo čeka. Tvoje sljedeće DA čeka. Pitanje je samo: hoćeš li ovaj put slušati?

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥