Prestani raditi crnu magiju nad samom sobom

Sjediš s prijateljicom u 11 navečer, iscrpljena od života koji te trenutno gazi kao da si osobni trening teren za svemir, i govoriš “ne mogu više, gotovo je, ubijena sam” istim tonom kojim bi naručila pizzu. I misliš da se samo ventiliraš. Misliš da je to normalno, zdravo dijeljenje, ono što terapeutkinja zove “processing emotions”. A zapravo upravo izvodiš ritual nad vlastitim životom koji tvoje stanice čuju kao naredbu. Samo bez svijeća i pentagrama, što je nekako još gore jer barem bi pentagram bio estetski dosljedan.

Tvoj glas nije samo zvuk. Tvoj glas je frekvencija koja vibrira kroz svaku stanicu. Kad govoriš iz dubine očaja, tvoja krv prima te instrukcije i izvršava ih bez pitanja. Tvoje tijelo ne čuje riječi. Čuje vibraciju.

I ne, ovo nije ona priča o “pozitivnom mišljenju” i “nemoj biti negativna” koju ti prodaje svaki Instagram coach između dva posta o smoothiejima i zahvalnosti. Ovo je mehanika. Možeš reći “užas” i “katastrofa” koliko hoćeš, ako to govoriš u zezanciji, nevezano, kao komentar na promet ili na cijenu avokada. Ali kad kažeš “neću više” iz onog mjesta, onog PRAVOG mjesta u sebi, iz dna zdjelice, iz grla koje se steže, iz očaja koji ti gori u prsima… e to je druga priča. To tvoje stanice čuju kao komandu.

Dubina iz koje govoriš određuje koliko duboko riječ prodire. Tvoja kralježnica vibrira na frekvenciju svake izjave koju izrekneš iz suštine. Kosti pamte. Fascija bilježi. Koža registrira sve.

Znaš onu osobu koju izbjegavaš nazvati jer svaki razgovor s njom izgleda kao da ti netko usisava životnu silu kroz uho? Ona koja govori “najmudrije stvari” ali tonom koji bi mogao ugasiti sunce? Koja VRIŠTI svoju istinu misleći da budi ljude a zapravo ih tjera da scrollaju Instagram dok klimaju glavom i mrmljaju “da, da, u pravu si”? E, ti ponekad to radiš sebi. Samo iznutra. I nitko ne čuje osim tvojih organa koji plaćaju račun.

Tvoje tijelo ne razlikuje “ventiliranje” od naredbe. Tvoj nervni sustav prima ton, ne sadržaj. Možeš govoriti najljepše riječi tonom straha i tvoja koža će se stegnuti kao da si rekla prijetnju.

A onda su tu oni koji govore “hoću kući”. To duboko, egzistencijalno “teško mi je na Zemlji, u ovom ljudskom iskustvu”. I zaboravljaju jednu sitnicu: TI SI KUĆA. Tvoja duša je kuća. Tvoja svijest je kuća. Kad govoriš “hoću kući” iz tog mjesta beznađa, ti zapravo izdaješ naredbu za iseljenje iz vlastitog tijela. Za ubrzani checkout. Za ono što nikad ne bi svjesno izabrala, ali eto, izgovorila si, iz dubine, i tvoje tijelo je čulo.

Riječi izgovorene iz tišine stvaraju. Riječi izgovorene iz buke troše. Tvoja zdjelica zna razliku. Tvoje grlo zna razliku. Samo tvoj um još pregovara.

I znaš što je najgore? Umjesto da u tom graničnom trenutku UŠUTIŠ i poslušaš što ti tvoja dubina stvarno govori, ti brbljamo. Pričamo. Jadamo se. Jer nas tako svrdla tenzija da moramo NEŠTO napraviti s njom. A govor je najlakši izlaz. Samo što nije izlaz. To su vrata koja otvaraš ne znajući što ulaži.

Tišina u krizi nije slabost. Tišina je jedino mjesto gdje možeš čuti vlastitu istinu prije nego je iskriviš u jadanje. Tvoj dah zna čekati. Tvoja pluća znaju držati prostor. Samo tvoj jezik žuri.

Evo ti razlika koju nitko ne objašnjava: ŽELJE te vode u kaos. Da, čak i one najplemenitije. Jer želja ima u sebi groznicu, vatru koja sagorijeva, “moram imati” energiju koja te tjera u provalije očaja svaki put kad se ne ostvari u roku koji si zamislila. CILJEVI su nešto drugo. Ciljevi imaju mir. Fokus. Organiziranost. Ne plamte grozničavo. Jednostavno jesu. I ti djeluješ iz mira, korak po korak, bez onog “AAAAA MORAM MANIFESTIRATI” panike koja ti uništava nervni sustav dok čekaš da svemir dostavi narudžbu.

Kad djeluješ iz cilja umjesto iz želje, nema raskoraka. Nema frustracije. Nema tjeskobe. Samo sadašnjost u kojoj radiš ono što možeš, s onim što imaš, znajući da je svaki korak već stizanje.

Zato uzmi olovku. Ne telefon. Olovku. I piši rukom što tvoja duša, ne ego, ne “bilo bi zgodno”, nego DUŠA želi ostvariti. Sporije je, da. I upravo zato radi. Jer ta sporija frekvencija hvata glas koji se ne da uloviti brzinom tipkanja. I onda to pročitaj naglas. Sebi. U ogledalo. Gledajući se u oči. Osjeti gdje ti se glas zaljulja. Tu je rad. Tu je istina koja još nije čvrsta.

Tvoj glas je most između božanskog i ljudskog u tebi. To je glas iz zdjelice, iz jajnika, iz kralježnice. Glas kojim se smiješ i vičeš i šapćeš i stvaraš. I taj glas zaslužuje da ga koristiš svjesno.

I prestani dijeliti svaku sitnicu vani. Punina raste u tišini. Čuvaj svoje stvaranja u kući. Pred ogledalom. Za sebe. Vani ćeš ih upotrijebiti kad dođe tren, ali najprije nauči ih izgovarati pred najtežom publikom: pred sobom. Jer ako ne slušaš sebe, slušaš druge. I oni ti govore svoje istine, ne tvoje. CAP.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥