Piješ da zaboraviš da se sramiš što piješ

Nosiš sa sobom listu propuštenih prilika kao da ti je životopis za posao koji više ne postoji. Znaš točno KADA si trebala reći nešto a nisi. Znaš točno KOGA si trebala ostaviti tri godine ranije. Znaš točno KOJI posao nisi prihvatila jer te bilo strah. I sad ležiš u 2 ujutro i gledaš u strop i vrtš te scene kao Netflix koji nema gumb za pause, samo za repeat, repeat, repeat. A tvoj mozak dodaje dramatičnu glazbu i slow motion efekte, besplatno, jer je on takav ljubazan.

Tvoje tijelo nosi svako kajanje kao teret u tkivu. Tvoja fascija pamti svaki trenutak kad si spavala dok je nešto u tebi vapilo za buđenjem. Tvoja kralježnica drži težinu svih verzija sebe koje nisi postala.

I tu je ta fora s kajanjem koju nitko ne objašnjava. Znaš onu scenu iz Malog Princa? Pijanica kaže da pije da zaboravi. Mali Princ pita što želi zaboraviti. Pijanica kaže da želi zaboraviti čega se srami. Mali Princ pita čega se srami. Pijanica kaže da se srami toga što pije. “Ljudi su čudni”, zaključuje Mali Princ. I mi nad sobom, sto puta, isti zaključak.

Krug kajanja se hrani sam sobom. Tvoja krv cirkulira istu priču dok ne postane jedina priča koju znaš. Tvoja koža nosi sram kao drugu kožu, ispod prve.

I evo ti jedna stvar koju ti nitko ne kaže na onim “pusti prošlost” radionicama između grupnih zagrljaja i burning ceremonija: KRIVNJA NE POSTOJI. Doslovno. Krivnja je samo naziv za nešto ispod nje. Ispod krivnje uvijek živi ili tuga ili bijes. Uvijek. Bez iznimke. Krivnja je maska. A ti nosiš masku i misliš da ti je lice.

Tuga ispod krivnje živi u tvojim prsima. Bijes ispod krivnje stanuje u tvojoj čeljusti. Tvoje tijelo zna razliku čak i kad tvoj um odbija pogledati ispod površine.

I onda ti netko kaže “idi bez krivnje” kao da je to tako jednostavno. Kao da možeš skinuti emociju kao kaput i ostaviti je na vješalici. A zapravo ta fraza “bez krivnje” je jedan od najtoksičnijih implanta uma koji postoji. Jer ideja da trebaš ODBACITI emocije je psihička amputacija. Kao da ti netko kaže “odreži si ruku, ionako te boli”.

Emocije nisu neprijatelji. One su informacija. Tvoja krv nosi poruke koje tvoj um ne zna dekodirati. Tvoja koža osjeća istine koje tvoja glava odbija primiti.

Zdravije je IMATI te emocije, ali djelovati USPRKOS njima. Kad osjećaš kajanje, ono ti pokazuje što treba iscijeliti. U kojem dijelu tijela. U kojem dijelu ponašanja. Gdje se osjećaš nemoćno. Kajanje je GPS, ne zatvor. I kad ga promatraš umjesto da ga potiskuješ ili da te vozi, ono postaje tvoj alat umjesto tvoj gospodar.

Promatranje emocije mijenja njenu kemiju u tvojoj krvi. Tvoj vagus živac se smiruje kad daš prostora onome što osjećaš. Tvoja zdjelica se omekšava kad prestaneš bježati od vlastite dubine.

I evo ti glavna stvar za ovaj tjedan, možda za cijeli život: ČUVAJ SEBE. Ne daj ni dio sebe onome što te ne podržava. Zvuči jednostavno, zar ne? Ali ti i dalje odgovaraš na poruke ljudi koji ti dižu kortizol. I dalje ideš na kave s ljudima nakon kojih se osjećaš ispraznjena. I dalje ostajš u razgovorima koji ti troše energiju kao da je besplatna. Spoiler: nije besplatna. Plaćaš je tijelom.

Svaka interakcija koja te ne hrani, tebe jede. Tvoja koža zna tko te troši. Tvoja kralježnica prepoznaje ljude od kojih se grbi. Tvoj trbuh se steže u prisutnosti onih kojima ne pripadaš.

I nemoj se kopati po sebi tražeći što si krivo napravila. Ponekad je najbolje jednostavno prihvatiti “slabu godinu” znajući da ona nije konačni ishod serije, nego samo epizoda. Tvoje jalove faze su dio ciklusa plodnosti. Polje nakon žetve mora odmoriti da bi opet rodilo. Ti nisi iznimka od tog zakona. Ti si dio njega.

Tvoje tijelo zna cikluse koje tvoj um zove neuspjehom. Tvoja maternica razumije plodnost i jalovost kao ples, ne kao kaznu. Tvoja krv poznaje ritmove koje kalendar ne bilježi.

I sad dođemo do pupka. Četiri prsta ispod pupka, tamo gdje taoisti lociraju haru. To je tvoj centar svijeta. Tvoja baza. Mjesto gdje živi smijeh, senzualnost, kreativnost. I čim te netko ili nešto izbaci od tamo, to ti je alarm. Ili prilika za trening, ili znak da ta osoba/situacija nije za tebe.

Hara je tvoja kuća unutar kuće. Tvoj centar koji se ne miče kad se sve oko tebe trese. Tvoja kralježnica se oslanja na nju. Tvoja zdjelica je štiti. Tvoja krv joj se vraća kad se izgubiš.

Zato vježbaj vraćanje u taj centar. U naizgled banalnim situacijama. Ideš ulicom, stani, udahni duboko u haru, izdahni, i osjeti: bolje mi je gornjom ili donjom stranom ulice? Treniraj na sitnicama da bi znala na krupnicama. Jer intuicija se gradi praksom, ne čitanjem o njoj.

Tvoj trbuh zna stvari koje tvoja glava još nije naučila pitati. Tvoj enterički mozak, tih 200 milijuna neurona u crijevima, ima informacije koje nikad neće stići do prefrontalnog korteksa. Tvoja jedina zadaća je naučiti slušati.

I daj si mira. Tišina je način učenja. Prava spoznaja se događa kroz meditaciju, ne kroz akumulaciju informacija. Možeš pročitati tisuću knjiga o plivanju i i dalje se utopiti prvi put kad uđeš u vodu. Znanje koje ne prođe kroz tijelo nije znanje. To je samo hrpa činjenica koja čeka da postane mudrost.

Tišina otvara vrata koja buka drži zatvorenima. Tvoja koža prima informacije kad prestaneš proizvoditi šum. Tvoja kralježnica se ispravlja u prostoru koji joj daš.

I na kraju: greške su padovi na sportskom natjecanju. Dio igre. Pokazuju da si BILA NA TERENU, ne na tribinama. Velike sportske povrede pokazuju da si velik sportaš. Čestitaj si na ožiljcima umjesto da ih skrivš. Okreni diskurs u onaj koji te podržava. Ne fantaziraj, nego jasno vidi po putu koji si prošla koliko si zapravo moćna.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥