Klasična priča preljuba i izdaje dobrote, uslijed vlastite nezrelosti. Toliko često proživljena da je već kao neki kliše ljudskog roda, zapravo ljudskog nezrelog uma. No, zanimljivo je da se javlja sada, na temu glavnog otkrovenja ovog tjedna. Onoga što se otkriva iznutra. Što je vrijedno osvijestiti u sebi. Tema su odnosi, i gdje smo u njima bili pravi ili zašto nismo.

Pa krenimo jer ima mnogo uglova.

Gdje sam bila naivna, davala, pa doživjela izdaju? Zbog čega? Što u meni je učinilo da krivo odaberem ili krivim ponašanjem pokvarim nekog dobrog?

Prije svega, naivni smo kad smo dobri, ali ranjeni. Zato možeš sresti divne, inteligentne ljude koji djeluju naivni. To dijelom ima veze s plemenitosti duše. Neke duše, koliko god su rana dobile i razočarenja preživjele kroz inkarnacije, nalaze iskonsko razumijevanje mudrosti i čistosrcni oprost dječjosti, i onda ostaju “naivne”. Dok ne uključe razum i logiku kao ravnopravne pri odlučivanju kome će davati, i za koga lijevati, a koga ne. Jer inače ih srce može iznova i iznova vući u oprost. Mač logike je potreban kao ritam pauza.

Dalje, koga je moguće pokvariti krivim ponašanjem i koje je to krivo ponašanje?

To je odlična tema za kontemplaciju. Znamo da djeci, recimo, ne smijemo davati previše i sve što požele jer će ih to pokvariti. I stvarno je, razmaze se bez osnove i onda, ako s tri godine – ili u toj nekoj formativnoj dobi – doživjeli “šamar granice” (pri čemu ne mislim fizičko nasilje, nego psihički šok da roditelj kaže “ne” i tako postavi granicu) – onda često budu kreteni kasnije. Odnosno, ponašaju se kretenski u smislu da previše traže – bilo vampirski emotivno, bilo psihički mentalno, uglavnom stalno nešto traže izvana jer nemaju izgrađenu granicu i s njom svijet unutra.

Znači, ako možeš vlastitom djetetu postaviti granicu, zapravo moraš – za njegovo i svoje dobro… Ako možeš i moraš sebi “jedna kockica čokolade je ok, ajde dvije, ova treća ne. Cijela čokolada nikako. Treća kava u danu katastrofa” i takve granice. Elem, možeš i moraš drugome. Iz glavnog razloga, a taj je očuvanje ravnoteže. Ne mora čak ni značiti da ćeš prevelikim davanjem pokvariti partnera, pa mu tako dosaditi i onda će te prevariti. Ne mora biti. Ali, svakako ćeš prezalijevanjem cvijeta učiniti da sagnjije, a to ne želiš. Dakle mjera u davanju znači mjeru u primanju, odnosno ravnomjernost – ravnotežu.

Koji dio nas krivo bira ljubavne partnere?

Što se slika tiče, obično onaj zaneseni, sa zatvorenim očima. Koji lepeće sretno svojim krilima, u svima vidi rasvjetali lotos. Lijepo je to, osim kad nije. Odnosno, kad je netko močvara, a ne lotos. Obično krivo biramo, ne samo partnere nego sve, kada nemamo objektivnu procjenu, kada smo zaneseni idealnom, ili uslijed rane, jakom željom da ne bude bolno, pa šminkamo.

E sad, ovo je jedna perspektiva otkrivanja – onog dijela sebe gdje nosimo ranu izdaje, krive procjene sa svrhom razvoja… No, vrijedi i obrnuta.

Gdje smo mi i zašto nedovoljno poštovali što primamo, bili nezreli, pa nezahvalno izdali svoje dobročinitelje?

Kao mali i nezreli, to napravimo u djetinjstvu, ma nehotično: kod kuće ne jedemo palentu, kod susjeda nam je najfinije jelo. A, onako zaozbiljno? I zbog čega, koji dio u nama? Nezreli, jasno, ali što dalje s njim.

Eto, to je glavno otkriće ovog tjedna. Pitam i kako se događa.

Znači unutarnjeg nezahvalnika ili izdanu otkrivamo kroz požudu i želju za zabavom. To je onaj dio nas koji se lako omete, pa ode van, u neki film, seriju, već neki ringišpil. Samo na jednu notifikaciju, poziv. Napusti nešto marljivo rađeno. Ali, ovo su i sve javne situacije gdje sretnemo nekoga tko nam “okine” želju i požudu, a s njom pokaže ova lica.

I konačno, što da radimo s tim otkrićem?

Na um samo duša može utjecati. Um može biti jadan, slab ili jak. Dva jaka uma u sukobu izazvat će rat i jad. Ili u skladu, ljubav. No, dva uma ne može pomiriti neki dogovor, barem ne dugoročno i suštinski. Ali može duša. Ona je veća od uma i upravlja njime, kada je se pusti.

Popravi pahulje

E pa, zadatak je pustiti je. Da popravi one odnose jada. Tako da je pravi zadatak, i postignuće, vratiti se još jednom – zapravo sami će iskočiti, nema veze – u te “krive” odnose. Gdje smo pogrešno birali ili se pogrešno ponašali, izdali i bili izdani… Uvijek, zapravo izdamo sebe kada se ne slušamo, ali i to je kao da upišemo školovanje po težem programu.

Uglavnom, ovo otkriće prvo osjetimo u tijelu. To je tamo gdje smo još jadni ili ljuti. Jasno, dišemo. U svoje stanice, kao u pahuljice. Pahulje su voda i znamo eksperimente koje je s kristalima vode radio Masaru Emoto – oni kristali, stanice vode, kojima se pjevalo lijepo, govorilo nježno… ispali su kao pahulje prekrasne strukture. Oni drugi, ruševine. Tako je i s našim stanicama.

One koje dugo pamte informacije izdaje, “nije uspjelo” priče, “ne vrijedim jer me se vara iza leđa”, “uvijek me prevare”.. su skvrčeni i jadni kristali. Trebaš ih otopiti. Dahom i pažnjom. Osjeti gdje su ti u tijelu, tamo gdje se savijaš. Gdje je taj tvoj identitet, gdje titra? Tamo ih otopi. I onda ih ponovo blagoslovi slikom sebe u ravnoteži. Ravnopravnom partnerstvu. I utisni je pažnjom i dahom u njih. Da stanice opet slave i ti se uspraviš.

Tako ćeš pravi ljubavni odnos ostvariti. Sa sobom. I onda drugim. Kad duša nježnošću i suosjećanjem vodi.