Kad Kažeš “Volim Te” Ogledalu, Ali Tvoje Lice Kaže “Ma Daj Ajde”

Znaš onu vježbu koju ti preporuče na svakom self-help tečaju od 2004. nadalje? Staneš pred ogledalo, pogledaš se u oči, i kažeš “Volim te”. I onda se dogodi jedna od dvije stvari: ili se rasplačeš kao da ti je netko upravo rekao istinu koju nikad nisi čula, ili napravi tvoje lice onu micro-ekspresiju koja kaže “aha, da, svakako, a ja sam i kraljica Engleske” i odeš prati zube jer si već tu, pred ogledalom, možeš bar nešto korisno napraviti. Treća opcija, koja se događa 90% vremena: kažeš “volim te” ustima dok tvoje oči skeniraju bore, podočnjake, onu dlaku na bradi koju si propustila, i cijeli tvoj nervni sustav se pita koji je ovo performans i za koga.

Tvoja koža već zna razliku između riječi koje izgovaraš i frekvencije koju emititraš. Tvoja krv ne laže, ne zna za afirmacije, teče istom brzinom bez obzira što govoriš. Tvoje stanice čuju ton ispod tona, i ako taj ton kaže “zapravo mislim da sam previše” dok usta kažu “volim te”, tijelo prima ono ispod.

A onda dođeš doma partneru i pitaš se zašto se osjećaš nevidljivo. Zašto ulaziš u iste obrasce. Zašto daješ i daješ dok ne ostane ništa, i onda se ljutiš što nitko ne daje tebi. I netko ti kaže “moraš prvo voljeti sebe” i ti pomisliš “DA ALI KAKO, koja je to konkretno radnja, jer ja kažem te riječi ogledalu i ništa se ne događa osim da se osjećam glupo.”

Tvoja kralježnica već drži odgovor. Tvoje kosti znaju da ljubav prema sebi nije rečenica, nego regulacija. Tvoj dah zna da “volim te” koje dolazi iz stisnutog grla i plitkih pluća nije ljubav, nego performans ljubavi za publiku koje nema.

Imala sam klijenticu. Pitala je hoće li joj se veza raspasti. Klasično pitanje. Iza njega je stajalo nešto puno zanimljivije: obrazac robinje. Znala je da mu udovoljava. Znala je da zatajuje sebe. Znala je da bi trebala reći što misli, želi, osjeća. Ali svaki put kad bi htjela, aktivirao bi se strah. Strah da neće biti voljena ako potpuno i otvoreno iskaže što jest, hoće i misli. Strah da će je napustiti ako prestane biti “dobra”.

I onda bi opet progutala. Opet se prilagodila. Opet bila tu za njega dok je ona bila nigdje za sebe.

Tvoja krv prepoznaje ovaj obrazac. Tvoja koža pamti svaki put kad si izabrala mir u vezi umjesto mira u sebi. Tvoje tijelo drži evidenciju svakog “nije važno” koje je bilo laž, svakog “ok mi je” koje nije bilo ok, svakog “kako ti želiš” koje je zapravo značilo “nisam dovoljno važna da imam želje”.

Evo što nitko ne govori o strpljenju u vezama: strpljenje je predivno kad dolazi iz punoće. Strpljenje je zatvor kad dolazi iz straha. “Čekat ću da se promijeni” iz ljubavi znači jedno. “Čekat ću jer se bojim biti sama” znači potpuno drugo. Izvana izgleda isto. Iznutra, tvoj nervni sustav zna razliku. I tvoje tijelo plaća cijenu razlike.

A ta cijena? Najčešće izgleda ovako: daješ i daješ, nadajući se da će netko primijetiti. Udovoljavaš nadajući se da će to zaraditi ljubav. Zatajuješ sebe misleći da je to cijena pripadanja. I onda, jednog dana, shvatiš da si dala sve a dobilaš mrvice. I ljuta si. Ali nisi ljuta na njega. Ljuta si na sebe. Jer si znala. Cijelo vrijeme si znala. Tijelo ti je govorilo. Samo nisi slušala.

Tvoja kralježnica se ispravlja dok čitaš ovo jer istina ima posturu. Tvoje kosti znaju svaki kompromis koji je bio izdaja. Tvoja koža pamti svaki trenutak kad si zanijemila da bi sačuvala nešto što te nije čuvalo.

“Obrazac robinje” zvuči dramatično, ali evo što zapravo znači: vjeruješ da moraš zaslužiti ljubav. Da ljubav nije nešto što JESI nego nešto što ZARADIŠ. Ponašanjem. Prilagođavanjem. Biti dovoljno mala. Dovoljno zgodna. Dovoljno ugodna. Dovoljno tiha. Dovoljno svega što on želi, i dovoljno malo svega što TI želiš.

I ovaj obrazac ne nastaje iz ničega. Nastaje iz djetinjstva u kojem si primila poruku, svjesno ili nesvjesno, da ljubav ima uvjete. Da moraš biti određena verzija sebe da bi bila prihvaćena. Da original nije dobar i da trebaš uređenu kopiju. I onda to ponoviš u svakoj vezi. Ne jer si glupa. Nego jer je obrazac automatski. Jer ti je nervni sustav naučio da je sigurnost u tome da budeš ono što drugi žele.

Tvoja krv teče s ovom informacijom od prvog daha. Tvoje stanice nose imprint prvih veza, prvih pogleda, prvih poruka o tome jesi li dovoljna ili nisi. Tvoje tijelo pamti prije nego si imala riječi za pamćenje.

A ljubav prema sebi? Evo istine koju ti neće reći na tečaju: ljubav prema sebi nije afirmacija. Ljubav prema sebi je akcija. Konkretna. Specifična. Neugodna.

Ljubav prema sebi je reći “ne” kad hoćeš reći ne, čak i ako se on naljuti. Ljubav prema sebi je izraziti što želiš čak i ako je to rizično. Ljubav prema sebi je otići kad trebaš otići, bez obzira na strah. Ljubav prema sebi je čuti svoje tijelo kad ti govori “ovo nije ok” i postupiti po tome, ne gurnuti ispod tepiha još jednom.

Ogledalo i “volim te” može biti dio toga. Ali samo ako iza riječi stoji frekvencija koja odgovara riječima. Inače je to samo još jedna laž koju govoriš sebi, još jedna maska preko maske.

Tvoje tijelo zna kad lažeš. Tvoja koža osjeća nepodudarnost između riječi i vibracije. Tvoj dah postaje plitak kad izgovaraš nešto u što ne vjeruješ, bez obzira koliko to želiš vjerovati.

“Strah da nećemo biti voljeni ako potpuno i otvoreno iskažemo što jesmo, hoćemo i mislimo.” Ovo je rečenica iz teksta moje klijentice. I ovo je rečenica koja opisuje 80% ljudske patnje u odnosima. Strah od autentičnosti. Strah od punoće. Strah od toga da budeš viđena i da to što vide nije dovoljno dobro.

I zato glumimo. Manje. Tiše. Ugodnije. Pristupačnije. I onda se čudimo zašto se osjećamo prazno u vezama. Pa naravno da se osjećaš prazno. Nisi ni bila tu. Bila je gluma tebe. Manja verzija. Filtrirana verzija. Verzija koja se nadam-da-će-mu-se-svidjeti.

Tvoja kralježnica se širi dok ovo čitaš jer prava ti zauzima više prostora od glume. Tvoja koža diše dublje kad prestaneš stezati u oblik koji nije tvoj. Tvoja krv teče slobodnije kad joj dopustiš da nosi tebe, a ne ideju o tebi.

Evo vježbe koja zapravo radi, ne zato što je magična, nego zato što mijenja fiziologiju:

Stani pred ogledalo. Ali umjesto da odmah kažeš “volim te” kao papiga koja ponavlja bez razumijevanja, prvo osjeti stopala na podu. Osjeti težinu tijela. Osjeti dah. Pogledaj oči u ogledalu ne tražeći greške nego tražeći SEBE. Onu koja gleda, ne onu koja je gledana. I onda, iz tog mjesta, iz te prisutnosti, reci nešto istinito. Možda je to “vidim te”. Možda je to “tu si”. Možda je to “izdržala si sve ovo”. Možda je to “volim te” ali ovaj put iz tijela, ne iz koncepta.

I ako se javi otpor, ako se javi “gluposti, moš mislit”, dobro. Neka vitla. Ne moraš vjerovati riječima. Tvoje tijelo čuje frekvenciju iza riječi. I frekvencija prisutnosti, čak i sa sumnjom, jača je od frekvencije performansa bez sumnje.

Tvoje stanice čekaju ovaj signal. Tvoja koža je gladna dodira koji dolazi iz prihvaćanja, ne iz evaluacije. Tvoja krv zna teći prema ljubavi kad joj dopustiš da ne bude savršena.

A što se tiče veze? “Pričekajte mjesec dana s odlukom” je savjet koji Tarot daje mojoj klijentici. I to je zapravo dobar savjet, ne jer je magičan, nego jer deregulirani nervni sustav ne može donositi dobre odluke. Mjesec dana regulacije, rada na obrascu robinje, vraćanja sebi, i onda odluka. Iz drugog mjesta. Iz punoće. Iz “mogu i sama ali BIRAM biti s tobom” umjesto “ostajem jer se bojim”.

Strpljenje u vezama je zahtjevno. Istina. Ali strpljenje prema sebi dok učiš ne zatajiti sebe? To je još zahtjevnije. I još važnije.

Tvoja kralježnica već zna kamo ideš. Tvoje kosti drže viziju tebe koja se ne ispričava za postojanje. Tvoja koža sanja dodir koji ne moraš zaslužiti.

Ljubav prema sebi nije destinacija. Ljubav prema sebi je način putovanja. Svaki put kad se odabereš. Svaki put kad kažeš istinu. Svaki put kad ostaneš uz sebe čak i kad bi bilo lakše pobjeći u nekoga drugoga.

I jednog dana, pred ogledalom, kažeš “volim te” i tvoje lice ne napravi onu micro-ekspresiju sumnje. Jer više nije performans. Postalo je istina.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥