“Što je moje – moje je. Ne dam nikome” – mislio je trgovac, čak ljut što mu predlažu da jedan od svojih zlatnika da radnicima, da mu zauzvrat uljepšaju dom koji se urušava. Ne razumiju oni njegove vrijednosti! – mrgodio se. “Jednom sam dao nekoj budali, mladom umjetniku, pa ostao i bez kovanice i bez dovršenog posla. Ne treba mi nitko i ništa, sve ću sam” – računao je. Naravno, naučio je sve sam, tu nije bilo dvojbe. Morao je. Zbog njegove tvrde ćudi, dijete je od njega otišlo čim je imalo priliku živjeti samo. Tinejdžer bi radije pustinju prehodao na rukama i bio proglašen luđakom svijeta, nego odrastao uz…