Boginja U Tebi Ima Živčani Sustav (I On Upravo Gleda Vijesti S Podignutonom Obrvom)

Znaš onu ženu koja dijeli članke na Facebooku s komentarom “PROBUDITE SE LJUDI!!!” ispod svake vijesti, i ti pomisliš “okej, Karen, možda malo odahni od interneta”? A onda prođe tjedan dana, pročitaš nešto, spojiš neke točke, i odjednom te udari: Karen je možda pretjerala s caps lockom, ali nije pretjerala sa sadržajem. I sad sjediš u 1 ujutro, scrollaš, i tvoj želudac radi one čudne stvari koje nije radio od one noći kad si shvatila da ti bivši ZAISTA nije “samo prijatelj” s tom curom s posla.

Tvoje tijelo je znalo prije tebe. Tvoja utroba je povezivala točke dok je tvoj mozak još tražio “objektivne izvore”. Tvoja krv već nosi odgovor koji tvoj um odbija čuti jer je odgovor neugodan i zahtijeva da UČINIŠ nešto s tim.

I evo di smo: s jedne strane imaš Papu. Ne doslovnog Papu, nego arhetip. Svaki sustav, svaka institucija, svaki glas koji ti govori “mi znamo bolje, ti slušaj”. Nakićen autoritetom, pozicijom, titulama. Propovijeda iz visine. I što više propovijedaju, to se manje obraćaju tvom tijelu, a više tvom strahu.

S druge strane imaš Svećenicu. Onu koja gleda u svoju knjigu zakona i recitira: “Tako piše. Nema diskusije.” Tehnokrat koji je davno prekrižio vlastito srce jer srce nije mjerljivo, nije u excelu, ne stane u obrazac. I takvi uvijek provode što Papa zapovjedi jer su zamrznuti od vrata nadolje.

(Znaš ih. Rade u institucijama. Ponekad su rodbina. Kažeš im “ali ovo nema smisla” i oni te gledaju kao da si upravo predložila da zemlja možda nije okrugla. Pa ti citiraju stavak 47, točku B, podtočku neštonešto.)

A negdje duboko, ispod sveg tog šuma autoriteta i zakona i “tako mora biti”, tvoja unutarnja Majka se budi. Ona koja rađa. Ona koja stvara. Ona koja zna u kostima, u krvi, u maternici ili u onom prostoru gdje bi maternica bila da je imaš, da nešto NE VALJA.

I ne, ne mislim na “majčinski instinkt” u onom Hallmark kartice smislu. Mislim na onu silu u tebi koja gleda vlastito dijete, ili nećaka, ili djecu prijateljice, ili čak sebe samu kao dijete koje je bila, i kaže: ne. Ovako ne. Ovo nije svijet koji ostavljam.

Ta sila nema veze s time imaš li djecu ili ne. Ima veze s time imaš li kapacitet STVORITI nešto iz ničega. Izum. Ideju. Otpor. Promjenu.

Imaš. Svi imamo. Samo je pitanje je li ta Majka u tebi još pred oltarom neke dotrajale crkve i sluša propovijedi, ili je ustala i počela pregledavati što joj točno serviraju za večeru.

Tvoja unutarnja Boginja ne traži dozvolu. Ona ne čeka da Papa odobri. Ona osjeća u svakoj stanici kad nešto ugrožava vrt koji čuva. I kad to osjeti, ne raspravlja. Djeluje.

Evo kako to izgleda u praksi: prvo učiš. Čitaš. Istražuješ. Svećenica faza. Oprezan ulazak u informacije koje ti mozak odbija jer su preneugodne. Spojiš jednu točku, pa drugu. Želudac se stisne. Nastaviš. Srce ubrza. Nastaviš. I odjednom više ne možeš NE znati.

(I tu je problem s buđenjem. Jednom kad vidiš, ne možeš od-vidjeti. Možeš se praviti da nisi vidjela, ali tvoje tijelo zna. I to znanje te grize u 3 ujutro dok se praviš da spavaš.)

A onda, negdje u tom procesu, Svećenica postaje Carica. Žena koja više ne samo čita, nego djeluje. Koja uzima spoznaju i pretvara je u akciju. Liječnica koja progovori. Pravnica koja inzistira. Majka koja kaže NE ovome što se nudi njenoj djeci. Ne iz paranoje. Iz ZNANJA.

Tvoja kralježnica se ispravlja dok čitaš ovo. Tvoje tijelo prepoznaje poziv koji nije nov. Generacije žena prije tebe ustajale su kad je bilo vrijeme. Njihova hrabrost živi u tvojim kostima. Njihov bijes teče tvojom krvlju. Čeka samo dozvolu da izađe.

I ne, pobjeda Majke nije rat u klasičnom smislu. Nije vikanje. Nije nasilje. Pobjeda Majke izgleda kao tisuću razgovora. Strpljivo objašnjavanje. Opet i opet. Kao kad djetetu objašnjavaš zašto se ne dira vruća peć. Tisuću puta ako treba. Jer je to pitanje sigurnosti.

Ponekad izgleda kao prosvjed. Ponekad kao tužba. Ponekad kao članak. Ponekad kao jednostavno, tiho, nepomično NE.

“Neću pristati na ovo za svoje dijete.”

“Neću šutjeti dok gledam ovo.”

“Neću se praviti da ne vidim.”

Majka u tebi ne pita koliko će trajati. Ne pita je li zgodno. Ne pita što će ljudi reći. Majka pita samo jedno: je li ovo dobro za život? I ako nije, ustaje. Umorna ili ne. S planom ili bez.

Znači, evo pitanje koje ti tvoja unutarnja Boginja postavlja dok čitaš ovo u tišini svog prostora: koji je TVOJ oblik aktivizma? Koji je tvoj način da ustaneš?

Ne moraš na prosvjed. Ne moraš pisati članke. Ne moraš biti glasna ako to nije tvoje.

Ali moraš biti NEŠTO. Moraš djelovati NEKAKO. Jer šutnja u ovom trenutku nije neutralna. Šutnja je pristanak.

(I znam da ti je neugodno čitati to. Meni je bilo neugodno pisati. Ali tvoja neugoda je informacija. Što ti ta neugoda govori?)

Tvoja krv već zna odgovor. Tvoja koža već osjeća gdje je tvoje mjesto u ovome. Tvoja Majka već ustaje, milimetar po milimetar, sprema se za ono što dolazi.

Pitanje je samo: hoćeš li joj dopustiti da progovori?

Jer ovo nije rat tamo negdje, za neke ljude, u nekoj budućnosti.

Ovo je ovdje. Sad. Za tebe. Za tvoje.

I Majka u tebi to zna.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥