Radost življenja nestaje, a briga počinje u onom trenu u kojem zaboravimo da smo – instrumenti. Božanske Ljubavi, u njenim raznim izričajima.

I, kao svaki instrument, naše je samo da dajemo najbolje od sebe, svirajući božansku melodiju Svog Postojanja, upravo u onim bojama i registrima koje instrument dominantno ima. Jednostavno rečeno, svi smo zapravo kanali božanske energije i svjetlosti: tako i žuti i rozi kanal mogu prenositi sve dugine boje – nijanse Jednog Svjetla – no svaki će odražavati na svoj osobeni način.

Taj osobeni način je ono posebno što imamo u pojedinoj inkarnaciji – u literaturi je uglavnom poznat kao ego, u smislu jedinstvenog sklopa načina mišljenja i osjećanja koje pojedinac ima. A ego je, reinkarnacijski, upravo tako dodijeljen duši da na najskladniji mogući način djeluje sa svojim talentima. Talenti su, poznato je, božanski darovi. Sama riječ znači „ono što nam je dano“ – tako je nekome dan dar lijepog pjevanja, nekome govorenja… Darovi su dani, a na Čovjeku je da ih razvije. Do savršenstva.

No, ne da bi postao uobraženi Ego Triper, kvazimajstor koji se busa u prsa svojim moćima nego da njima – služi. Zapad je tradicionalno alergičan na tu riječ: ona, jednostavno, implicira neki niži položaj, manju vrijednost te ima negativnu konotaciju. Za razliku od toga, Istok veliča ljepotu služenja, pričajući legende o bogu Krishni koji je, među ostalim, i služio svoje posvećenike. Dobro, pa u čemu je tajna tog služenja? Stvar je jednostavna – kao da imate butlera kojeg zadužite da obavi neke zadatke, tipa ode u dućane i kupi što vam treba…

Da bi izvršio zadatak, opremite ga svime što mu za to treba, zar ne – dakle, date mu na raspolaganje auto, kartice, novac… Tako i mi dolazimo u zemaljski život opremljeni – svime što nam treba da ostvarimo zadatke. Osobne, a kada njih realiziramo, društvene. Ti darovi su talenti. Darovi Božanskog, Univerzuma, Jednoga, Duše… kako god to nazivali, našim ljudskim riječnikom. Poanta je, da smo sigurni. I spremni. Dakle, priča Iscjeljenja, odnosno Ocjelovljenja je priča ostvarenja Sebe. A Sebe, odnosno Sebstvo, je Božansko u čovjeku. U tom smislu, ostvarenje cjelovitosti znači ostvarenje Bogočovjeka.

Ono počinje buđenjem – svijesti o svojim darovima te njihovim razvojem. I, naravno, odgovornosti. Nisu nam dani da ih bacamo, nego uživamo razvijajući njih, i razvijajući tako Sebe. A time – sve oko sebe. Taj razvoj, Život vodi i potiče. Lako je to vidjeti: sve što nas privlači, privlači nas s razlogom. Prepoznajemo, jer energija nikada ne vara. Isto je s odobojnostima. Prema našim prirodnim privlačnostima i odbojnostima, rano osvještavamo svoje talente. Prema preprekama, vidimo gdje nam je polje treninga.

Sve u svemu, negdje duboko u duši uvijek znamo zašto smo tu i što nam je činiti. Kada se konačno odvažimo krenuti na Put, i slijediti Sebe (svoju Intuiciju, Znakove…) osjetimo i vidimo kako rastu naše moći. I to je ključan trenutak. Za Predaju. Predaju Sebe i svih „svojih“ uspjeha Božanskom, sa sviješću da se nikada ništa od toga ne bi dogodilo bez Sile – Stvoritelja Svega što jest. I ta svijest rađa stanjem duboke zahvalnosti – za Život sam, sve prilike i neprilike u njemu te samu mogućnost svjedočenja svojim primjerom o čudu koje se događa kada se čovjek preda.

U tom smislu je mudro shvatiti služenje i njegovu ljepotu. Jer, kada čovjek tako predano služi Život/Božansko/Jedno, onda automaski Božansko služi Njega. Jer, u suštini, nema razlike – Sebstvo i Božansko su Jedno. Na prvu, ovo zbunjuje razum – tko tu koga služi, ako smo Jedno s Božasnkim? A Istina je, niži um, onaj razumski koji bi kalkulirao i manipulirao, služi Viši Um, onaj Božanski, koji Jest Jedno: ima Svijest o tome, osjeća to i živi, čak i kad ne razumije. Jer, Zakone Života, i Život sam, u konačnici nije moguće, niti potrebno razumjeti. On je tajna, misterij i potrebno ga je živjeti. S vjerom. U savršen plan i sretan – najbolji mogući ishod.

I u tome tajna samopouzdanja: ukoliko se „kladi“ na Božansko, koliko god ono bilo tajnovito, nepredividivo i nepoznato, nosi sigurnost, čovjek je uvijek siguran. No, ukoliko je njegov temelj na egu, titulama koje je stekao te ih kao generalske značke nalijepio na sebe, prije ili kasnije razbit će se. I zbog toga, što više moći imamo, to je znak da naša poniznost treba biti veća. Zahvalnost za mogućnost ostvarenja takvih čuda, u ulozi njihova provodnika. Jer, Izvrištelj je Jedino Ljubav. A mi veličanstveni instrumenti njezina izraza.Jer, naime, čim smo došli u tijelo, mi smo Predani.

Postoje duhovne struje koje fazvoriziraju napuštanje tijela, gledajući na njega kao na zatvor. Činjenica jest da u materijalnoj dimenziji nemamo slobodu i brzinu koju imamo u razinama bez fizičkog tijela, no isto tako – dobiti priliku za život u fizičkom tijelu je velik blagoslov. Jer, tijelo je Vozilo: naše vozilo kroz kojeg se, Putujući Životom, razvijamo. Stoga, čak i one duše koje dosegnu oslobođenje (mokshu, nirvanu) točku razvoja svoje duhovne svijest s koje se više ne trebaju inkarnirati, one se biraju vratiti u tijelo, da bi povukle i u znanju povukle druge. O tome govori parabola Bude koji, pred vratima raja, čeka da svi uđu.

Čim smo rođeni – već smo „žrtovani“. Onom zakonu materije prema kojem sve stvoreno u fizičkom svijetu stari te trune. Pa u tom svjetlu, nije li bolje potrošiti se služeći svojim talentima, nego jednostavno uzaludnim bacanjem, tjeranjem tripova i projekcija? Najjednostavniji način je Predaja. Ipak, suvremenom čovjeku on djeluje najtežim. Jer potrebno je discipline i vremena provedenog u vježbi samopromatranja kako bi se obuzdao razum koji divlja, prepun koncepata, očekivanja, projekcija… No, to je najvrijednija akcija Život: jer, kada se tako Um zauzda – i vrati u svoju prirodnu poziciju sluge, a ne gospodara – ostaje samo NeUm: stanje Jednoga u kojem je sve samo Ljubav. I, zbog toga svi imamo isti, Jedan Jedini zadatak, a taj je Služeći Ljubavi, biti Ljubav. Istina, svatko ga obavlja svojim jedinstvenima talentima, a njihova raznolikost čini Cjelovitu Simfoniju Postojanja.